Moj Camino de Santiago – put Svetog Jakova

1. dan Split – Pariz, 03.07.2020.

Krenuo sam iz Splita za Pariz avionom Transavia. Bilo nas je samo 15-tak u avionu, tek su se počele otvarati europske granice uslijed usporavanja Covid-19 krize. Dakle i već to što je avion poletio je bila velika stvar. Naime promjene su se događale nevjerojatnom brzinom. Let je prošao izuzetno ugodno, kako se kaže u zrakoplovnoj industriji za ovakve letove: uneventful. Uživao sam u dvije bočice crnog vina i sendviču, i veselio sam se što su se putovanja uopće pokrenula.

Sletio sam na Orly što je za mene bila velika promjena budući da uvijek kad letim za Pariz, slijećem na Charles de Gaulle. I samo sam proletio kroz dolazak, nisam se raspitivao kako doći s Orlyja u Pariz. No bilo je jednostavno – taksi. Brzo i efikasno, bez ikakvog čekanja, cijena oko 30 eura.

Moj hotel sam rezervirao kraj željezničke stanice Montparnasse jer s te stanice kreću vlakovi prema Saint Jean Pied de Port. Došao sam kasno u hotel, oko 22 h. Večerao sam sendvič koji sam kupio u zračnoj luci i ravno u krevet.

2. dan Pariz – Saint Jean Pied de Port, 04.07.2020.

Već prvi dan sam se smrznuo jer je bilo prilično prohladno u Parizu navečer, a ujutro još i više. Nisam uopće razmišljao u Splitu na 35 stupnjeva da bi mi ljeti bio potreban dugi rukav u vrućoj Španjolskoj, a Pariz mi nije pao niti na kraj pameti. Tako da sam to jutro bio u kratkim rukavima, do stanice Montparnasse, gdje sam u Levi’s dućanu kupio pošteni dugi rukav. Ako kažem da sam taj dugi rukav koristio dvije trećine dana u mom Caminu – ne lažem! I to usred ljeta. Da, cijeli srpanj i pola kolovoza! Dakle, dugi rukav jednostavno treba za Camino, i to usred ljeta.

Krećem na vlak. Veselio sam se vlaku jer se dugo godina nisam vozio vlakom! TGV Paris – Bayonne, nekih 4 sata. U Bayonne-u sam imao presjedanje, čekanje otprilike 1 sat, i onda u regionalni vlak za Sain Jean Pied de Port.

U Saint Jean Pied de Port sam stigao oko 16 sati. Izišao sam iz malog željezničkog kolodvora, i uputio se prema centru. Nisam imao rezervaciju za hotel, niti sam znao kako funkcionira smještaj na Caminu. Prvo odredište mi je bio centar za hodočasnike, koji sam našao bez po muke. Naime, sve je tako jasno označeno u ovom gradiću.

U centru za hodočasnike su bili više nego ljubazni i susretljivi. Sve su mi objasnili: rutu, vremensku prognozu, dali su mi listu svih smještaja na cijelom Caminu, čak i mapu se topografijom terena, te detaljnim opisom prvog dana Camina – prijelaza Pirineja. Osim toga, dobio sam svoju hodočasničku putovnicu, kao i školjku, Jakovljevu kapicu, koja se objesi o ruksak. Pitao sam ih da li imaju prijedloge za smještaj, i rekli su da je općinski hostel za hodočasnike (albergue municipal) na vrhu ulice. I to mi je bila ujedno i prva adresa, tu sam i ostao.

Prošetao sam se mjestom koje je uistinu prelijepo! Osim toga, ovo je Baskija, za koju sam mislio da je samo u Španjolskoj. Međutim, eto i Francuska ima svoj dio Baskije. Zato je i arhitektura tipično baskijska. S tom arhitekturom ćemo se susretati i sljedećih dana. Meni osobno se jako svidjela.

U 19.30 h bila je misa u crkvi u centru, i vrlo sam se iznenadio kad je misa započela: bila je na baskijskom jeziku! Uistinu jedan od vrlo impresivnih momenata mog Camina.

Kupio sam sendvič i salatu, ponio sa sobom u prenoćište i to je bila moja večera.

Na spavanje, sutra krećem na Camino!

3. dan Saint Jean Pied de Port – Roncesvalles, 05.07.2020., 26 km

Probudio sam se u 7 sati, odmoran, naspavan, sretan, zadovoljan. Buđenja su mi svako jutro bila oko 6 i po do 7 i pol. Tijekom cijelog Camina, mnogo je ljudi bilo koji bi se ustajali i u 5, pa i ranije da što prije pohitaju. Nisam ni do kraja Camina uspio razumjeti zašto to rade. Ali o tome ćemo kasnije.

Krećemo, dan je predivan, pogotovu uzevši u obzir da je sutradan bilo i kišno i vjetrovito. Za prvi dan Camina se kaže da je najteži. I uistinu je tako, jer se trebaju prijeći Pirineji, visoki lanac. I nikad više na Caminu nema tolikog uspona, a ni tolikog spusta za prijeći. Pa budući da noge nisu navikle na takav uspon i spust, a tijelo se nije naviklo na teret ruksaka – logično je da sljedeći dan sve jako boli. I sljedećih nekoliko dana!

Ovi problemi i bolovi se mogu jako lako izbjeći, kao što sam ja napravio, pripremajući se nekoliko tjedana za Camino. U cipelama koje sam kupio za pješačenje, kao u i čarapama protiv žuljeva, pješačio sam danima po Marjanu i tijelo sasvim navikao. Tijekom cijelog Camina nisam imao niti jedan jedini problem sa žuljevima, stopalima, nogama, cipelama,….

Taj prvi dan je dug 24 km. Prvo se pješači do mjesta Orisson nekih 8 km. Orisson zapravo nije ništa više od jednog prenoćišta, vrlo zgodnog za hodočasnike. Pogled na Pirineje je fascinantan, fenomenalno dobro dođe za pauzu za kavu, a ima i sendviče i kolače. Mnogi hodočasnici naprave pauzu u Orissonu. A mnogi ovdje i odspavaju, pa im je sutrašnji dan znatno lakši. U Orissonu sam probao i baskijski kolač.

Idemo dalje još 17 km otprilike. Prelazimo Pirineje, spektakularni pogledi dosežu do nepreglednih daljina. Imao sam jako vedar dan! Priroda savršena, povremeno susrećem stada ovaca, krda crnih svinja, krava, konja, i da – orlovi i sokolovi su nadlijetali iznad mene! U prvo nisam mogao vjerovati da su to orlovi i sokolovi. Orlovi s ogromnim rasponom krila, i nešto manji sokolovi. Čak me je moram priznati bilo i malo strah. I onda sam radi intenziteta tih par dana zaboravio na orlove i sokolove, dok treći dan nisam prolazio jednim dijelom Camina odakle se mogu također vidjeti orlovi. Ovaj put je bio i službeni pano koji je pojašnjavao vrste orlova koji tu lete. Ni manje ni više nego 8 vrsta orlova!

Također sam prvi dan počeo primjećivati da sam taj dan već po nekoliko puta vidio neke iste hodočasnike (to se prvenstveno odnosi na moj prvi susret s prvom osobom, Sandrom iz Njemačke, te nakon nje Pauline iz Amerike). To će se kasnije pokazati kao jedno veliko iznenađenje za mene – upravo ljudi.

Meni je Camino bio čisto kršćansko hodočašće. Nadao sam se molitvi, krunicama, čitanju Biblije, ići svaki dan na misu. No na kraju je bilo ništa ili skoro ništa od toga, a s druge strane sam se neprestano družio s ostalim hodočasnicima. Nikad prije Camina mi nije palo na pamet da bih na Caminu mogao upoznati druge ljude. I štoviše, sprijateljiti se. Dakle, već prvi dan Camina sam počeo susretati ljude koje ću viđati preko 30 sljedećih dana!

Bilo mi je izuzteno zanimljivo prijeći granicu Španjolske i Francuske. I inače mi je iz nekog razloga jako zanimljivo prelaziti državne granice. Ova je bila posebna. Nije bilo nikakve infrastrukture. Izgubljena u vrletima Pirineja, granica je doslovno jedna otvorena kapija, fontana s vodom za piće, i po prvi put – žute strelice, koje će me od tog trenutka neumorno pratiti sve do kraja Camina u Santiagu!

U Roncesvalles sam došao oko 18.30 h, dan je i dalje bio prekrasan, ugodan, topao, sunčan. No činilo mi se kao da sam došao zadnji u mjesto. Taj osjećaj, da dolazim zadnji u mjesto gdje ću noćiti, će mi se ponavljati gotovo cijelog Camina. Kao što sam već spomenuo, velika većina hodočasnika hita što ranije doći u mjesto i zato im je važno što ranije se ustati.

Ja nisam bio takav hodočasnik. Ustajem se kad se ustanem, nikad kasnije od 7 i 30. Polako bez ikakve žurbe se spremim, i polako bez ikakve žurbe krećem na hodanje. I to se pokazalo kao odličan plan, no ne bez grešaka. Ali na greškama se uči. Tako sam i ja naučio jednu važnu lekciju: ne smije se krenuti prekasno. Ponekad se ipak treba malo požuriti. Srećom, tu lekciju sam naučio na početku Camina. No i o tome ću malo kasnije.

Roncesvalles i postoji vjerojatno samo radi hodočasnika. Hodočasnički kompleks koji se nalazi tu je vrlo impresivan. Došao sam oko 18.30 h u hodočasnički dom, i već sam znao da želim privatnu sobu. Ne želim ići u višekrevetne sobe. Gospođa me tako grubo pogledala na moj zahtjev kao da me želi posramiti kako se drznem pitati privatnu sobu. Napustio sam hodočasnički dom i otišao u privatni pansion. Ujedno je taj dan pala definitivna odluka da ću uvijek ići u privatne sobe. Super je ići u hodočasničke domove, jer su uistinu jeftini, otprilike 10 eur za krevet. No ako se ima lagan san, u hodočasničkom domu je teško. Najveći problem je hrkanje, ali i neobazrivost velikog broja hodočasnika koji rade buku i šuškaju ustajući se rano ujutro, ili prije spavanja.

Pansion u kojem sam bio se zove Casa Sabina. Odmah nakon što sam se smjestio, izašao sam na terasu restorana i naručio pivo da uživam u odrađenom prvom danu Camina. Ujedno sam primijetio kako postaje hladno čim sunce počne zalaziti. Hvalio sam taj moj dugi rukav koji sam kupio jučer u Parizu s jedne strane. S druge strane se čudom nisam mogao načuditi kako mi u Splitu nije palo, ma niti na kraj pameti ponijeti dugi rukav. Ponavljam, taj dugi rukav je, ako ne i više od dvije trećine mog Camina, i te kako koristio!

I da, tu večer sam počeo govoriti španjolski, kojeg inače govorim dosta tečno, ali ga nikad nisam imao prilike govoriti u Španjolskoj. Neću skrivati da sam na kraju Camina bio ponosan na sebe kako vladam španjolskim. No ipak, kad sam naručio pivu, konobarica me je pitala da li želim cañu ili cañon. Koliko sam god htio zvučati kako da perfektno vladam jezikom, nisam joj mogao ne priznati da ne znam što znači caña ili cañon. No, na kraju Camina sam naučio puno više u španjolskom od samo caña i cañon.

Večerao sam u tom pansionu i po prvi put se susreo s tzv „menu peregrino“, odnosno hodočasnički menu. Onda sam se sjetio da sam u jednom putopisu pročitao da je čovjeku bilo više muka od piletine u hodočasničkom meniju. Tip je rekao neistinu. U svakom hodočasničkom meniju bilo je barem 4, 5 ako ne i više izbora za prvo jelo, i isto toliko izbora za drugo jelo. I isto toliko izbora za desert.

Plus, kruh, vino i voda su uvijek u cijeni. A cijena? Bagatela! Rijetko gdje je hodočasnički meni košta preko 12 eura. Samo sam jedanput vidio da je menu imao „samo“ 3 izbora za prvo jelo i 3 izbora za drugo. A ja sam piletinu pojeo mislim samo taj prvi dan. I bila mi je dobra. Nakon toga sam većinom jeo govedinu. Bilo je i svinjetine, ribe, salate. Ma baš svega. Jedino je teže malo za vegetarijance. A o veganima nećemo niti pričati. To govorim jer sam kasnije upoznao i vegetarijance i vegane, i stvarno im nije bilo lako.

Noge su me priznajem boljele, i dugo sam ležao na krevetu odmarajući noge i mislio kako će me sve boljeti sutra. Također sam to smatrao apsolutno normalnim. Samo kad sam se ujutro probudio, odlično odspavana noć, ništa me niti malo nije boljelo. Shvatio sam da sam se u Splitu izuzetno dobro fizički spremio za Camino. Bio sam posve spreman za nove radne pobjede, to jest za drugi dan Camina.

4. dan Roncesvalles – Zubiri, 06.07.2020., 21 km

Dakle, odlično odspavana noć, odmoran, svjež, spremio sam ruksak, i krenuo na današnjih nekih 21 km. Moram priznati da još nisam počeo obraćati pozornost na kilometre, mada će mi glavna tema sljedećih dana postati upravo kilometri, i to upravo pitanje koliko kilometara imam za odhodati taj dan. Također ću onda shvatiti da je današnjih 21 kilometar stvarno easy-peasy.

I također ću tek sastavljajući ovaj tekst shvatiti da zapravo prije polaska na Camino nisam uopće razmišljao o kilometrima. O kako će se pitanje o kilometrima nametnuti sljedećih dana i što ću sve naučiti o kilometrima! Na primjer da 10 kilometara prijeđem za 2 sata, i kako ću lakše planirati svoje dane. No, kao što sam već rekao, hajdemo krenuti, pa ćemo sve naučiti. Uključujući i o kilometrima.

Probudio sam se na prohladno vrijeme, kišovito, sivo. I to u srpnju. Da se podsjetimo, mi smo u podnožju Pirineja! Nakon doručka, ili bolje rečeno duge kave u vrlo ugodnom pansionu Casa Sabina, krećem na moj drugi dan Camina. Morao sam upotrijebiti poncho po prvi put, i to mi je bilo jako simpatično, iznad svega kako izgledam u tom ponchu. Na izlazu, dakle odmah ujutro sam susreo onu Amerikanku od jučer, Pauline. Uputila se u moj pansion na kavu da se ugrije u toplom budući da se smrznula u hodočasničkom domu. Dakle, pažnja, zna biti hladno i ljeti, treba obratiti pozornost na kakvu vreću za spavanje nosite sa sobom. Pauline sam iskoristio da me uslika u mom ponchu.

Malo smo proćaskali i zaželjeli si, i to po prvi put „Buen camino“. Taj izraz će me od tog dana pratiti preko 30 dana hodanja. Ljudi uistinu to govore, i to, pa ako ne u 100% slučajeva, a ono u 80 do 90% slučajeva, apsolutno DA!

Odmah po izlasku iz mjesta Roncesvalles, ulazi se u uistinu prekrasnu, vrlo slikovitu šumu koja se uz to zove i vrlo specifično – šuma vještica! Onako hodajući tom šumom u mom ponchu, kao i u šeširu za kišu, nisam mogao na primijetiti na slikama da izgledam tako kao vještica ili čarobnjak. U šumi vještica.

Već u Splitu, a spremajući se za camino sam shvatio da svako nekoliko kilometara dolazi neko mjesto, neko odmorište za hodočasnike, i to sam evo već odmah drugi dan na Caminu primijetio. Tako da nakon nekoliko kilometara sam sjeo na prvu kavu, u nekom malom baskijskom gradiću.

I bojao sam se da u prirodi na Caminu ne ostanem bez napunjenog mobitela, pa sam ga ovdje, u prvom kafiću odmah uštekao. Kasnije sam vidio da me jednostavno ne treba biti strah da mi mobitel ostane prazan. Vrlo često dolaze prilike za napuniti ga. A nisam imao prilike isprazniti mobitel jer ipak za vrijeme Camina ne pričaš na mobitel cijelo vrijeme. A Facebook i Instagram bih ažurirao za vrijeme kave, dakle s mobitelom na punjenju. Tek sam pri kraju Camina počeo slušati muziku na mobitelu, ali i tada ne bih nikad istrošio mobitel.

Prolazeći dakle ne vrlo zahtjevnim terenom, došao sam do mjesta Zubiri gdje sam po jednom vodiču vidio da hodočasnici prenoće. Jer u vodiču kojeg sam proučavao prije polaska na Camino sam vidio da se odlazi u mjesto Larrasoana. Onda sam downloadao jednu aplikaciju. Pa onda još jednu. Pa sam tako imao čak 4 vodiča koja govore gdje noćiti i koji pokazuju kilometre. Brzo sam shvatio da ću ja ići ipak svojim tempom, i da ću ostati tamo gdje mi se čini najprikladnije. I Zubiri je bio odličan izbor. Možda je i Larrasoana bio i super i logičan izbor.

Dogodilo mi se da sam u Zubiriju, tu drugu večer mog Camina uhodao među hodočasnike. Odjednom nas je bilo i 20 za stolom. Mnoge s tog stola sam viđao i do kraja Camina. S nekima s tog stola se dopisujem i čujem i sada kad sam u Splitu. Jer Zubiri ima samo mali centar, s jednom ulicom i jednim kafićem/restoranom s 5-6 stolova na ulici, i za vrijeme večere se dogodilo da smo se svi hodočasnici tu našli. A nitko se nije prije toga poznavao. Ja ih možda i ne bih bio upoznao, jer mi je namjera bila sjesti unutra, i pojesti hodočasnički menu.

Međutim, kad sam ulazio u restoran, eto opet Pauline! I odmah me je pozvala da dođem za stol. Uzeo sam pivo, sjeo za stol, i upoznao mnogo ljudi. Kasnije sam upoznavao sve više i više hodočasnika. Te večeri se zapravo počeo mijenjati moj koncept, moja ideja Camina, mada to u tom trenu još nisam počeo shvaćati.

Smjestio sam se privatni pansion Zaldiki, moderan stan tipa Airbnb koncept, i u stanu je pored mene bila i jedna obitelj iz Španjolske, iz San Sebastiana. Kupaonicu sam morao dijeliti, te kako je napredovao camino, i ja sam se razvijao. Tek kasnije sam shvatio da kad tražim privatni smještaj, da nije dovoljno samo gledati da imaš svoju privatnu sobu, nego i da je i kupaonica u tvojoj sobi. Koliko sam puta napravio grešku da nisam obratio pozornost na ovaj detalj! No onda sam naučio da gledam da kupaonica bude u sobi.

5. dan Zubiri – Pamplona, 07.07.2020., 22km

Još jedna super odspavana noć, i krećem u Pamplonu, 22 km. Već u Splitu sam zaključio da mi je ovo kršćansko hodočašće, ali da me pored toga na Caminu jako privlače i pejzaži španjolskih regija, zatim to što volim pješačiti, kao i srednjovjekovni španjolski gradići.

I u samom početku Camina sam znao da ću se zaustaviti po dva dana u Pamploni, Burgosu i Leonu, a u Santiagu i 3! I to mi nije bilo samo da se odmorim, nego i da razgledam lijepe španjolske gradove. I stvarno sam se radovao tomu, a to se pokazalo kao pravi pogodak. Zapravo, razmišljajući još dublje, mislio sam možda čak ostati pa jedno dodatno noćenja i u Logronu i Ponferradi, ali također je super bilo što to nisam napravio!

Svakako, danas mi dolazi na red Pamplona! Radi korona krize i manjka turista u Španjolskoj, mogao sam rezervirati preko Booking.com izuzetan hotel 4* za dvije noći, pored katedrale. Pokazalo se kao odlična stvar! I samo da kažem, Booking.com mi je bio vjerni pratilac na Caminu, ali i to ćemo kasnije!

Ulazak u grad mi se nije nimalo svidio jer je bilo mnogo cesta, a baš sam bio uronio duboko u prirodu prethodna 2 dana. I ne samo to! Kako sam napuštao planine, počele su vrućine. Kasnije ću se naviknuti na vrućine, i puno više od današnje. Ali ovdje se ipak trebalo početi prilagođavati. Bilo mi je novost to s vrućinama, ali i s organiziranjem vode.

Naime, sljedeće dane ću trebati obratiti pozornost kad dolazi sljedeće mjesto ili sljedeća fontana s vodom. Ovdje nisam na to obratio pozornost pa nisam imao dovoljno vode. No ništa strašno. Svakako, činilo mi se kao da se tadašnji dan odužio, mada zapravo samo hodanje taj dan nije bilo ništa posebno zahtjevno.

07.07. je dan grada Pamplone, i upravo taj dan trče bikovi ulicama grada, i upravo taj dan se izbjegava noćenje u Pamploni kad je se na Caminu. I eto, ne razmišljajući mi se dogodilo da sam baš 07.07. u Pamploni. Bikova doduše nije bilo, ali su ljudi masovno izlazili na ulice, obučeni skroz u bijelo i s crvenim maramama oko vrata. Svakako je bilo jako veliko iskustvo biti u Pamploni na dan njihovog zaštitnika. Svijet je počeo izlaziti iz karantene, a tako ujedno i Španjolska koja je bila pogođena posebno jako. Bilo je jako lijepo vidjeti da ljudi izlaze na ulicu i da se život vraća u normalu.

Nakon dolaska u grad u popodnevnim satima, smjestio sam se u hotel i izišao se prošetati gradom. U centru sam sasvim slučajno naletio na jednog hodočasnika kojeg sam jučer upoznao za onim našim stolom, i koji je zapravo sjedio do mene. Pitao sam ga gdje je Albergue municipal, da odem vidjeti i druge hodočasnike koje sam jučer upoznao. Bio je odmah tu iza ugla, i shodno tome blizu mog hotela. Vidio sam Nathana iz francuske i njegovu majku koje sam viđao dosta puta jučer.

Sjeli smo na ulaz albergua i ćaskali kad nam se pridružio i Jean-Ferréol, mladi sjemeništarac, također iz Francuske. Pa je došao i gospodin Edouard, također Francuz. I onda smo svi skupa otišli na piće. Samo što se to piće odužilo. Pa smo otišli i na večeru. Uglavnom sve skupa se odužilo. I kad sam došao s njima nazad do Albergue, sreo sam Erika iz Barcelone, jedan od onih od jučer sa zajedničkog stola. Došao je po dugi rukav jer je hladno i rekao je da se cijelo društvo našlo tamo iz katedrale, i da dođem. Došao sam, sjedili smo nas 10, 15 na travi, kao u studentskim danima, s pićem, grickalicama, do dugo u noć. To znači do 22 h, jer u 22 h zatvaraju vrata Albergue.

Vratio sam se u moj hotel i otišao na spavanje. Koji dugi dan!

6. dan Pamplona, 08.07.2020.

Danas je dan odmora, ali i pranja rublja. Imao sam tri presvlake odjeće i shodno tome sam morao svako maksimalno tri dana prati rublje. Mislio sam da će to biti najjednostavnije u većim gradovima, kao na primjer u Pamploni. Kasnije sam shvatio da je još puno jednostavnije u manjim gradovima, točnije rečeno u pansionima manjih mjesta. Jer ne trebam izlaziti u grad tražiti praonicu rublja, nego u svom pansionu imam i perilicu i sušilicu. I jedno i drugo košta 3, odnosno 4 eura. Još neko vrijeme će me odlazak na pranje i sušenje rublja stresirati, no s vremenom ću naučiti, i postat će jako jednostavno.

Mnogi koji neće htjeti ići u automatske praonice rublja, u alberguima peru sami svoju odjeću, a svaki Albergue ima i konope za sušenje robe. U svakoj check listi za Camino se napominje da ponesete štipaljke od kuće. I ja sam ih ponio, 4. No poslužile su mi samo jednom i to samo dvije. Slučajno sam ugazio u vodu koja je bila dublja nego sam mislio, promočilo mi je u cipele i sasvim smočilo čarape. Morao sam se skloniti s puta, iz ruksaka uzeti nove čarape, a ove smočene zakačiti na ruksak i idemo dalje! Poslije sam vidio da je se Nathanu iz Francuske dogodila ista stvar na istom mjestu i da je i on napravio apsolutno isto. Zato je i on imao dvije čarape zakačene štipaljkama na svom ruksaku.

U 9 i po sam išao na misu u katedralu u Pamploni. Dan ranije mi je Jean-Ferréol rekao da je u 9 i po misa, i da dođem. Bili smo on, ja i još jedan hodočasnik na misi. Stvarno sam se osjećao prekrasno u velebnoj katedrali Pamplone na misi. Kasnije ću se tako osjećati i na misama u katedralama Burgosa i Leona. Htio sam proćaskati uz kavu malo sa Jean-Ferréol, ali mu se žurilo jer je već bilo iza 10 h, a camino se ne započinje tako kasno. Sutra ću se uvjeriti i zašto, i to na vrlo grdan način!

Našao sam automatsku praonicu rublja, točno na glavnom trgu. Bila je vrlo zgodno locirana, odmah kraj mnogih kafića. Sjeo sam na kavu, i u to mi dolazi poruka od Pauline da je i ona došla u grad.

Došla je do mog kafića i dogovorili smo tu večer izaći na gozbu, ne na hodočasnički menu (koji uistinu nisu loši!), nego želimo tapas i sangriju u Pamploni! I stvarno je ispala odlična večer, s odličnim tapasima, pinchosima i sangrijom! Baš mi je bilo drago što smo slikali super slike tu večer, u vrlo tipičnim španjolskim ambijentima.

Moram priznati da koliko je god Pamplona super grad, ipak sam jedva čekao sutrašnji dan i nastaviti Camino. Normalno, ipak mi je tek početak i nisam još ništa posebno konkretno hodao. Nahodat ću se i te kako sljedećih mjesec dana, no sad mi je bilo posebno drago, važno, bio sam nestrpljiv nastaviti hodanje prema Santiagu.

Kako sam ostao dan duže u Pamploni, izgubio sam ljude koje sam upoznao prethodnih par dana. No, kako ćemo vidjeti kasnije za vrijeme Camina, nastavit ćemo se viđati!

7. dan Pamplona – Puente la Reina, 09.07.2020., 24 km

Ustao sam se, odmoran, noć odlična. Duga jutarnja kava u prekrasnom ambijentu mog hotela 4* u Pamploni, odmah iza katedrala. Sve polako! U 9 i po misa u katedrali, prekrasno, izuzetno okrjepljujuće! Nazad u hotel, pokupio ruksak, i idemo na novi dan hodanja. Vrlo sam sretan, jedva čekam.

Pokazalo se da će mi danas biti jedan od najtežih dana, i to samo mojom krivicom, ali ipak je to bilo radi neznanja. Uglavnom, kasno sam krenuo i imao sam samo mojih 80 ml vode. Bilo je užasno vruće, težak teren taj dan gdje se prelazi jedno visoko brdo, da ne kažem planina, i nigdje vode! Kad sam napokon vidio slavinu s vodom, mislim da sam od puta popio 2 litre vode! Uskoro nakon toga je naišla još jedna slavina i tu sam također popio puno više nego mi je trebalo, upravo radi traumatičnog iskustva.

Tad sam odjednom shvatio zašto jučer Jean-Ferréol nije htio na kavu. Imao je dan hodanja ispred sebe. I nije hodanje kao hodanje teško, nego je teško krenuti na hodanje iz Pamplone u 10 i po. Jer ako tako kasno kreneš, onda se treba po najvećoj vrućini uspinjati na ovu visoku planinu. I s ovog aspekta se i ja čudim sam sebi kako mi nije palo na pamet da se u 10 i po stvarno ne kreće na hodanje. Ne po ovakvoj vrućini, ne po ovakvom terenu gdje imaš brdo. No dobro.

Preživio sam. Možda bi mi bilo lakše da čak dva puta u Pamploni nisam skrenuo s pravog puta, te se tako umorio i fizički jer sam duže hodao. A i psihički jer sam bio ljut što mi se dogodilo da skrenem s puta. Samo sam trebao pratiti žute strelice. Ali dobro, shvatio sam na Caminu da je normalno da se zaluta. I uvijek, ama baš uvijek će biti kriv onaj tko zaluta, a ne loše označen put. Ja sam zalutao 5 puta, i svih 5 puta je bila moja krivica, nesmotrenost, nepažnja, rastresenost.

Dakle, idem ja polako, kasno ustajanje, duga kava, misa u 9 i po, čak dva puta krivo skrenuo pa se vraćao nazad na put. I kad sam došao u Cizur Minor, kao da mi sve ovo nije bilo dovoljno, nego idem ja opet sjesti na kavu! I dalmatinac kao dalmatinac, odužila mi se i ta kava. I sad trebam prijeći tu planinu. Po najvećoj žegi. I meni to još uvijek nije jasno, kao da mi je totalno mozak isključen, kao da imam totalni blackout.

Hello, gdje mi je voda, hello užasno je vruće, hello visoka planina je ispred tebe za proći! Krećem ja, totalno nesvjestan ičega. Tada sam naučio da trebam ipak malo pročitati o specifičnostima hodanja svakog sljedećeg dana Camina. No, kao što sam već rekao, preživio sam.

Na vrhu tog brda koje se zove Alto de Perdón (gorje/planina/visočje oprosta) se nalaze u metalu izrezbareni likovi raznih hodočasnika. Svatko tko je malo čitao ili se na internetu raspitivao o Caminu vidio je ove strukture jer su vrlo upečatljive. Tako i ja, čim sam došao na vrh brda sam pomislio „a ovdje su znači ti likovi“. Opet mi se u glavi javilo, hello, zašto ništa nisam pročitao o današnjem danu.

Spust mi je bio izuzetno težak. Kasnije sam spoznao da su spustovi zapravo teži od uspona. A već sam imao spust s Pirineja, samo mi je to bio tek prvi dan i stvarno sam bio nesvjestan puno toga što će mi se događati. Uključujući i da moram puno više pozornosti obratiti na spustove nego na uspone.

Uglavnom, taj dan, opet kasno popodne sam došao u zanimljivo mjesto Puente la Reina. Poslije ću pročitati da su mnogi gradovi napravljeni kao Puente la Reina – glavna ulica je zapravo grad. Izuzetno zanimljiva duga glavna ulica oko koje se nalazi sve. I također ću početi primjećivati da uvijek kad dolazim u mjesta/gradiće toga dana, a to je oko 14, 15, 16 h, nema nikog živog na ulici. Naime, nema nikoga! I ne samo da nema nikoga na ulici, nego su i prozori i vrata svih kuća takoreći zabarikadirani!

Kad god bih s nekim htio o tome popričati i pitati zašto je tako, odmah kažu da se radi o siesti. Kao da ja ne znam što je siesta. Ali nije mi bilo jasno što Španjolci rade toliko dugo popodne zabarikadirani. Pa ne može se spavati 3, 4 sata popodne. Koji to ljudski organizam dozvoljava da nakon što spava 3 ili 4 sata, možeš i navečer spavati? Onda sam spoznao da je zapravo pola tih kuća napušteno. Mladi ljudi ne vole živjeti u tim malim mjestima i gradićima, odlaze u veće gradove. I ne samo radi posla, nego jer jednostavno žele živjeti u gradovima.

I tako bude sve mrtvo poslije podne, kao u Puente la Reina. Smjestio sam se u moj pansion, i odmah otišao u tu glavnu ulicu. Uvijek ćeš naći neki otvoreni kafić. Sjeo sam tu, pio piće za opuštanje nakon napornog dana. To se malo odužilo pa sam ostao tu i za večeru. Bio sam sam taj dan, i moram priznati da mi je jako odgovaralo što sam sam jer sam se prethodna 3, 4 dana družio dosta s ljudima, što me samo po sebi već bilo zbunilo. Naime, došao sam na Camino biti sam sa sobom, a kad ono, stalno sam bio s ljudima.

Na stolu preko puta primijetio grupu hodočasnika, koje nisam poznavao, među kojima i Catherine iz Francuske. No sljedeće dane ćemo se početi družiti. U svakom slučaju, odužio sam moj boravak u tom kafiću. Ne mogu opisati pustoš i tugu te lijepe glavne ulice ovog gradića oko 18 h kad sam sjeo u kafić. Do nekih 20 h, a onda eksplozija. Ne znam odakle su se odjedanput stvorili svi ti ljudi. Kao da su odjedanput svi izišli iz niotkuda! Sve je vrvjelo ljudima!

Puente la Reina, ime grada znači most kraljice, a mostovi će u mnogome obilježiti Camino. Na Caminu se nalaze mnogi mostovi koji su se gradili prije tisuću godina upravo za hodočasnike. U ovom gradu se nalazi jedan od najljepših mostova na Caminu, ako ne i najljepši. I zapravo po tom mostu je grad i dobio svoje ime.

8. dan Puente la Reina – Estella, 10.07.2020., 21.7 km (sitno)

Ustajanja su mi se dakle ustalila na između 6 i po i 7 i po. Redovito se spava super noću jer temperature padnu na duplo niže nego preko dana. Tako da ako je po danu 35 stupnjeva, po noći bude oko 15. Osvježavajuća razlika u odnosu na Split. Napuštam grad preko mosta po kojem je grad dobio ime, uistinu prekrasan most.

Nakon planine prethodnog dana, Alto del Perdón, pejzaž se mijenja. Nema više šuma i nema više brda. Pogledi sežu puno dalje, sve je ravnije, manje je stabala. Kao uvod u Mesetu koja slijedi za koji dan. Prolazi se kroz nekoliko sela, današnje hodanje je kraće, nema uzbrdica, nizbrdica, uglavnom jednostavno.

Primijetio sam da nisam posebno angažiran na mom kršćanskom razvoju i nadopunjavanju, i to će kasnije samo još više doći do izražaja. Da bih pri kraju samog Camina bio prisiljen i odustati. Naime, primijetio sam da mi je stvarno teško organizirati se za molitvu ili čitanje Biblije. Pa što tu ima biti teško? Za vrijeme Camina sam se namjeravao moliti, da bih tek kasnije shvatio da ne mogu jer moram hodati, bude mi vruće, budem umoran, moram paziti na teren, gledam kad će mi doći sljedeća pauza itd. Pa poslije podne kad dođem u mjesto gdje mi se nalazi prenoćište, prvo nakon što se raspremim u mom prenoćištu, odem na piće.

U početku je to bila piva, pa sangrija, pa sam na kraju otkrio Tinto del Verano, i na Tinto del Verano sam se zadržao. Pivo mi je prelagano, sangrija prejaka, a Tinto del Verano baš mjera. I kad sjednem opustiti se uz piće, to se redovito oduži do večere. Naime, kako se radi o malim mjestima, a hodočasnike sad već susrećem danima, uvijek bude društva. Pa se večera. Pa se još malo zadrži za stolom. I vratim se u prenoćište oko na primjer 22 sata, kad je vrijeme za spavanje.

Razmišljajući zašto se ne uspijevam posvetiti vjeri, i osjećajući grižnju savjesti, jer ipak sam se redovito uvjeravao da sam ja hodočasnik na kršćanskom pohodu, a ne hodač kako sam kasnije nazivao sve koji dolaze na camino iz nevjerskih razloga, razumio sam da sam vjernik i Kristov zauvijek. To ne može nitko i ništa promijeniti. Pa da shodno tome i nije veliki problem ako se za vrijeme samog Camina ne posvećujem vjeri onako duboko kako sam namjeravao prije Camina.

Putem upoznajem Anne iz Francuske. A malo nakon toga i Karlien iz Belgije te Sonju iz Njemačke. Tako nas četvero ulazimo u Estella, grad od otprilike 13000 stanovnika što i nije mala brojka za mjesto koje se nalazi na Caminu. Ulazimo u grad preko mosta, i to također impresivnog, ali već smo naučili da na Caminu ima jako mnogo mostova nastalih radi hodočasnika.

Pa i sama mjesta su nastajali radi hodočasnika. Estella je tome najbolji primjer. Nakon mosta prolazimo glavnom ulicom u gradu koja je ujedno i centar grada, tipično španjolski. I dolazimo da našeg prenoćišta za danas, Los Capuchinos, koji mi je i do kraja Camina ostao u sjećanju kao jedan od najdražih prenoćišta. Možda zato što volim samostane, a ovo je samostan prenamijenjen u hodočasnički dom pa obiluje samostanskim ambijentom.

Ne trebam ni spomenuti da sam otišao na piće nakon dana hodanja. Bilo je zgodno jer odmah prekoputa Los Capuchinos se nalazi mjesni kafić. I naravno da se odužilo. Nastavilo se večerom s ostale 3 hodočasnice, pa malo razgovora. I dan je gotov.

9. dan Estella – Los Arcos, 11.07.2020., 23 km

Odmah po izlazu iz Estelle, nakon samo 2 km se nalazi fontana vina Irache, jedan od simpatičnijih detalja na Caminu, i svakako jedan od najrazvikanijih. Ipak iz te fontane teče vino umjesto vode, te logično da mnogima padne na pamet da će iskoristiti fontanu s besplatnim vinom. Dok ne dođu na fontanu i ne shvate da je to vrlo rano ujutro, jer se na Irache dolazi odmah po napuštanju Estelle.

Pa tko može piti vino u 7 ili 8 sati ujutro? ili tko bi htio napuniti bocu vinom pa da mu se vino ugrije tijekom puta, a da ne govorimo da u slučaju da u svoju bocu za vodu ulije vino, ne bi imao vode. Tako da koliko god je razvikana, i koliko god mnogi željno iščekivali Irache, u praksi se zapravo ne dogodi ništa. Bude kao običan kutak za sliku. Što i je. Jer to je uistinu samo kutak, i to skriven pa se dogodi da neki samo prođu pored toga i da ga niti ne uoče. Ovo je zapravo samo slavina na stražnjem zidu vinarije.

Govoreći o vinu, valja spomenuti da izlazimo iz prve španjolske regije koja je na Caminu (Navarra), i da ulazimo u drugu španjolsku regiju na Caminu (La Rioja). Regija La Rioja je poznata upravo po vinu koje je cijenjeno diljem svijeta. Zato i ne čudi da će se kroz takoreći cijelu regiju La Rioja prolaziti među vinogradima.

Los Arcos je gradić koji mi se jako svidio. Sve je tipično španjolski, uključujući glavni trg s katedralom, i naravno Los Arcos (lukovi, gradska vrata).

Nakon što sam se smjestio u pansion, izašao sam na glavni trg. Zasjeo sam u debelu hladovinu, vrućine su naime postajale sve jače i jače. Uživao sam u sangriji. Pridružili mi se naravno neki hodočasnici. Popodnevno piće se odužilo. Pa smo produžili ravno na večeru, i večer se općenito odužila. Ništa neobično, već sam shvatio da je ovo moj ritam Camina.

Kad sam ulazio u gradić Los Arcos, opet nigdje nije bilo žive duše. Sve zatvoreno, sve mrtvo. Moj pansion je bio u centru mjesta, i radovao sam se prohladnim noćima gdje se moraš i pošteno pokriti, nakon užarenog dana. Međutim, već smo shvatili da Španjolci izlaze oko 20 h iz svojih kuća na ulicu, a to se odnosi i na omladinu i na djecu. Pa u ponoć djeca izuzetno intenzivno viču po ulici i glavnom gradskom trgu gdje je bio moj hotel. zatim se jave mladi se svojom bukom u 2, 3 h po noći.

No dobro, to je bila lekcija za koju mi je trebalo dosta ovakvih neugodnih iskustava i teških noći da nauči: tražiti smještaj van centra! Uzmi pansion van centra! Lekciju sam naučio tek pri kraju Camina, i od tada mi je san bio apsolutno izvrstan. Ne treba se ljutiti na ljude što izlaze na ulicu, na svjež zrak tako kasno, valja se samo tome prilagoditi. Na koncu, sunce zapada ljeti u Španjolskoj tek oko 22.30 h, dakle vidi se 1 sat duže nego u Hrvatskoj.

10. dan Los Arcos – Logroño, 12.07.2020. 28 km

Sljedeća dva dana je bilo više kilometara za prevaliti nego do sada, ali nisam se bojao i nije me nešto posebno brinulo to što imam za odvaliti čak 28 kilometara danas. Dakle najduže do sada. Probudio sam se uz grmljavinu i nebo je, posebno u smjeru u kojem sam ja odlazio bilo izuzetno prijeteće. No, ne samo da me nije bilo strah kiše, nego sam se radovao iskustvu Camina na kiši.

Svi smo za camino jako dobro opremljeni za kišu: poncho koji pokriva cijelog tebe i ruksak, veliki šešir za kišu, Gor-Tex cipele, nikakav strah. Kiša me većinom zaobilazila, no ipak sam upotrijebio moj poncho. To je bila druga prigoda, ujedno i zadnja na mom Caminu da sam ga upotrijebio. Skoro pa mi je trebao i treći put, pri ulazu u grad Ponferrada, ali nije. Dakle, to je to, imao sam dva puta nešto kiše na Caminu, ali ništa strašno ni jako.

Prolazi se kroz vinograde i nekoliko mjesta na današnjih 28 kilometara, ali svakako valja spomenuti grad Viana, koji me je osvojio na prvi pogled. Prekrasan srednjovjekovni gradić. Nisam odolio, a da ne popijem kavu na glavnoj ulici, uz glavni trg. Nije loša ideja ostati prenoćiti u Viani da se skrati današnjih 28 km. No meni je cilj bio Logroño, jer sam htio posjetiti na ovom Caminu i gradove, a Logroño je meni koji dobro poznam geografiju bio interesantan grad. I ne samo kao jedan od većih gradova, nego i kao glavni grad španjolske regije La Rioja.

Ulaz u Logroño je bio užasno naporan i užasno težak, toga se sjećam. Prije odlaska na Camino, čitajući vodiče, dobro se sjećam da se predlaže u Burgosu uzeti autobus za ući u grad jer je ulazak od 8 km kroz bezlične zgrade i ta duga ulica koja te uvodi u grad jednostavno naporna. Pa sam bio uvjeren da su mislili na Logroño. Svakako meni je bilo užasno teško, vruće, nepregledno, nikako doći u grad.

A kad sam došao u grad, greška koju još nisam shvatio: pansion mi je opet bio u samom centru, na glavnoj pješačkoj ulici. Čim sam ušao u sobu i to vidio, znao sam da će biti teško spavati. Još nisam shvatio da moram uzimati pansione van centra grada. No evo ovu noć sam prvi put (i jedini) koristio čepiće za uši. Dobro sam se informirao o čepićima za uši još u Splitu jer prije odlaska na Camino nisam si mogao predočiti kako će izgledati moje organiziranje spavanja. I nekako sam stalno zamišljao da to mora biti s ostalim hodočasnicima u višekrevetnim sobama.

Dok nisam došao na teren i vidio da je Camino stvarno dobro organiziran, i da ima smještajnih vrsta za svačiji ukus. Svakako, nosio sam sa sobom i čepiće za uši, i to od voska. Bolje su od onih od silikona. Anne iz Francuske mi je u Estelli detaljno objasnila kako ih koristiti. Da, ima trikova.

Grad kao grad, Logroño je sasvim OK. Ima impresivnu katedralu, i zgodnu pješačku zonu. Posvuda lokali za piće, restorani, tapas. Logroño je poznat po tapasima. Naravno da sam ih probao. Ali prije toga sam otišao na večeru, na hodočasnički menu. Još mi nije jasno kako nas je odjednom bilo pa bar 10 hodočasnika. A krenuo sam samo sa njih 3. Nakon večere sam se išao prošetati po centru Logroña, i onda sam susreo hodočasnike koje sam upoznao drugi dan, u Zubiriju. Osjećao sam se kao „doma“ kad sam ih ugledao.

Prvo zato što ih više nisam očekivao vidjeti, drugo zato što sam tada shvatio da ću se stvarno susretati sa svim tim hodočasnicima koji su krenuli kad i ja, dan prije i dan kasnije. Jer uvijek netko nekoga sustigne, pa onda netko ubrza ritam, pa netko uspori, itd. Sa većinom od njih sam se nastavio družiti i do kraja Camina.

11. dan Logroño – Nájera, 13.07.2020., 30 km

Osim što je ovaj dan bio najduži na mom Caminu po kilometraži, ostat će mi u gorkom sjećanju i kao dan kad sam krivo skrenuo, pa sam napravio dodatnih sigurno 5 km! I to po užasnoj vrućini! Toliko sam bio ljut na sebe što mi se to dogodilo da sam od ljutnje došao, rekao bih među prvim hodočasnicima u mjesto! Toliko sam jurio, hitao jer me je vodio taj grubi nagon – ljutnja! I to ne ljutnja na činjenicu da sam krivo skrenuo i otišao krivim putem, nego ljutnja na sebe jer se točno sjećam gdje sam krivo skrenuo, i kako sam glupo krivo skrenuo. Totalno bespotrebno!

Camino je jako dobro označen, uistinu posvuda žute strelice i kameni s plavom oznakom na kojoj se nalazi žuti znak Jakovljeve kapice. No tu i tamo se dogodi da nije označeno sasvim jasno skretanje. Ipak s današnjim tehnologijama i aplikacijama, lako je vidjeti gdje si i gdje ići. I dan danas neću razumjeti zašto sam na tom skretanju gdje nije bilo oznake otišao krivim putem. Reći ću vam zašto: jer mi se činilo logičnije. A da sam samo pogledao Google Maps koji sasvim jasno prikazuje „Camino de Santiago“, ne bih otišao u krivom smjeru. Ah, kad se samo sjetim tog dana!

Već sam spomenuo da sam na izlazu iz Pamplone čak dva puta otišao u krivom smjeru, pa sam se morao vraćati. I dokle je god to jako iritantno, upravo taj dio kad se moraš vraćati do točke s koje si krivo otišao, stalno razmišljajući kako si nepotrebno napravio koji dodatni kilometar – sasvim je normalno krivo skrenuti na Caminu! Ja sam nakon Najere, još dva puta krivo skrenuo, odnosno napravio dodatne kilometre.

Činjenica je stvarno da nekad ne bude jasno označeno (ali vrlo rijetko) neko skretanje, i u većim gradovima je također lako izgubiti se. Ali samo ako se ne prate pozorno žute strelice. A lekciju sam naučio: kad nisi siguran, upali google maps koji ti velikim dijelom prikazuje Camino de Santiago, ili neku od mnogobrojnih aplikacija za Camino. Te aplikacije, kao i Google Maps, kad ih uključiš, jednostavno te vode.

No dobro, zaboravimo ovaj incident gdje sam krivo krenuo i napravio puno dodatnih kilometara. Obavio sam pranje rublja, šetao sam se kroz mjesto, sjeo, pio, večerao, družio se s drugim hodočasnicima. Svakako, vrlo brzo sam se opustio i zaboravio na stres tog dana.

12. dan Nájera – Santo Domingo de la Calzada, 14.07.2020., 21 km

Hodanje danas je sasvim ugodno. Istina da je vruće, ali pejzaži su sasvim lijepi, ugodni, ima mjesta uz put za vodu, a i kilometraža danas nije ništa posebno naporna.

Cilj današnjeg dana, Santo Domingo de la Calzada će mi ostati urezan u sjećanje kao jedan od najljepših malih španjolskih srednjovjekovnih gradića na Caminu. Grad je uistinu prekrasan. Prepun je povijesnih građevina, naravno crkvenih, jer je grad usko povezan sa Caminom.

I ne samo da mi se grad izuzetno svidjeo, nego mi se u Santo Domingo de la Calzada svidjelo i sve ostalo vezano za Camino, a to se odnosi i na ljude, hodočasnike. Dakle, portugalski par me je pozvao da im se pridružim na večeri, pio sam piće u glavnoj povijesnoj ulici s 3 hodočasnice iz Francuske, pa sam na glavnom trgu susreo opet istu grupu koju sam viđao već danima, pa sam s njima sjedio na pločniku, pio piće. Čak sam i čitao Bibliju s jednim hippy hodačem (ne želim reći hodočasnik).

Sve u svemu, danas je bio jedan izuzetno ugodan dan, bezbrižan, lagan.

13. dan Santo Domingo de la Calzada – Belorado, 15.07.2020., 24 km

U prvom mjestu za odmor današnjeg dana gdje smo sjeli za doručak, Grañon sam izveo salto mortale. Pao sa stolice kao kruška i prevrnuo se. Da je bilo snimiti, sigurno bi postalo viralno. Presmiješno s ovog aspekta, međutim, zapravo je moglo biti vrlo grubo.

Čim se počne Camino, već prvih dana se shvati da je zapravo vrlo nezgodno imati doručak u prenoćištu u kojem si noćio, jer jednostavno, nema restorana u tom objektu, nema ničega. To je prenoćište. A kad počneš hodanje, bude u principu vrlo rano, te ne bude još ništa otvoreno u mjestu. Zato je uobičajeno da se doručkuje nakon prvog dužeg hodanja tog dana, nakon na primjer 1 ili 2 sata hodanja. Tako je i danas, nakon 6 km (malo više od 1 sata hodanja), dolazi mjesto Granon. Često već na samom ulazu u mjesto bude kafić s već spremnim ponudama za hodočasnike. Ti kafići zapravo i jesu tu za hodočasnike.

Teren za hodanje danas je sasvim ugodan, bez nekih većih napora, osim što je izuzetno vruće. U moje uobičajeno vrijeme, rani poslijepodnevni sat, dolazim u moje današnje odredište, simpatični gradić Belorado. Sve je uspavano, nema nigdje ni žive duše, sve je zatvoreno. Dakle klasična slika koja me prati i koja će me pratiti tijekom cijelog mog Camina. Nakon što sam se smjestio u moj pansion „Caminante“, odlazim na glavni trg, iza ugla, na moje piće za opuštanje. Vrlo kratko sam bio sam. Naime, tek što sam sjeo pridružila mi se Cathrine, a potom su se počeli pridruživati i drugi hodočasnici za stolom. I tako do večere, a onda sam otišao na večeru u moje prenoćište, gdje sam napokon jeo tipično španjolsko jelo – paellu. A na scenu stupa i velika blogerica, Negah, iz Njemačke, ali iranskog podrijetla. Susretat ćemo se do zadnjeg dana mog Camina.

Inače, počeo sam koristiti isključivo Booking.com za rezerviranje smještaja. Kažem isključivo, jer do sada bih zvao telefonom. Međutim, komunikacija preko telefona bi mi znala biti čudna, komplicirana itd, tako da sam samo odlučio prijeći na Booking.com. I dao sam prvu recenziju, ujedno i zadnju na Booking.com. Nisam mogao odoljeti automatskoj poruci Booking.coma da ocijenim objekt u kojem sam noćio. Jer dvije gospođe koje su posluživale u pansionu su bile izuzetne.

A i pansion je bio skroz dobar. Ovo je bilo moje prvo i zadnje ocjenjivanje. Budući sam koristio vrlo intenzivno Booking.com na Caminu, shvatio sam da mi je neugodno reći jasno što mislim o samom objektu, kad su domaćini jednostavno super. To je posebno došlo do izražaja u Masiliji de la Mula. Domaćini su izuzetni, ali bude i prilično neugodnih stavki u pansionu koje ti smetaju, a ne možeš reći stvarno stanje.

To govorim zato što sam pri odabiru pansiona gledao i recenzije, i shvatio sam da bi klijenti super ocijenili domaćina, a ne bi imali srca reći da je smještaj zapravo loš, da je izuzetno velika buka na cesti, da je derutno, itd. Ja ne želim nikome uništavati posao, pa nisam nikom više davao recenzije na Booking.com. Ali ove dvije gospođe i njihov pansion “Caminante” u Beloradu su zaslužile.

Danas sam ušao u treću od četiri autonomne pokrajine u Španjolskoj kroz koje prolazi camino. Nakon Navarre i La Rioja, ušao sam u autonomnu pokrajinu Castilla y Leon. Španjolska je podijeljena u 17 autonomnih pokrajina.

14. dan Belorado – San Juan de Ortega, 16.07.2020., 24 km

Danas je lagan dan što se tiče terena – sve je ravno, međutim vrućine su jake. Htio sam noćiti u malom gradiću, kao što je do sada bio slučaj. U tim malim mjestima imam sve potrebne stvari koje nudi civilizacija s jedne strane, a s druge strane imam mir. Zato mi je bio malo sumnjičav današnji dan gdje mi je odredište mjesto koje broji otprilike 30 stanovnika, mislio sam da neće biti ničega. Poslije ću imati još takvih situacija gdje sam smješten u mjestima od tako, 30, 40, 50 stanovnika.

No, to mi se pokazalo kao pravi zgoditak. Em što ima sve što treba za Camino, dakle, hotel, restoran, kafić, crkvu, glavni trg,.., em je izuzetno tiho za spavati. A već smo zaključili koliko mi je važna tišina po noći. Još uz to kad je hladna noć, ma gdje ćeš bolje. A ovdje je bila izuzetno hladna noć, i nigdje žive duše!

Opet sam vidio portugalski par (Elena i Oscar), s kojima sam danas večerao. A po ulazu u mjesto me je dočekao usklik mog imena, grupa od 7 hodočasnika koje viđam od drugog dana. Samo da pojasnim, svi oni su sami krenuli na camino, međutim su se našli na istim valnim dužinama, te su nastavili skupa putovati. Postali su tzv „grupa“. Ja sam također postao dio te grupe, mada kao što sam na početku priče objasnio, nisam očekivao da ću upoznavati ljude. Ali eto, do kraja putovanja smo bili skupa, i sprijateljili se.

Čak sam i dobio nadimak Gandalf, po čarobnjaku iz gospodara prstenova. Jer imali smo u grupi jednog fana gospodara prstenova, Ruben, koji nam je svima dao naziv nekog lika iz gospodara prstenova. Ja sam eto bio Gandalf jer bih se uvijek pojavljivao niotkud. Kao na primjer danas. Njih sedam sjede za stolom i piju, i eto mene polako ulazim u mjesto odmah pored njihovog stola!

Inače, stvarno se stvaraju grupe, i svatko pripadne nekoj grupi, totalno ne očekujući to. Samo se dogodi jer se naprosto stalno susrećete i izrode se prijateljstva i simpatije. Što ne znači da i ostali hodočasnici koji nisu dio te grupe, budu manje važni, nipošto! Moja “grupa“ je za mene brojila pored ovih 7 još barem, 10 – 15 drugih hodočasnika. Od kojih i ovaj portugalski par s kojim idem večerati. I dan danas se čujem s tim Portugalcima preko Facebooka.

San Juan de Ortega mi je ostao u savršenom sjećanju radi svega ovoga.

15. dan San Juan de Ortega – Burgos, 17.07.2020., 25 km

Danas idem u Burgos i veselim mu se iz više razloga. Prvo zato što je to još jedan veći grad kojeg ću nakon Pamplone bolje upoznati. Drugo, zato što mi je to dan odmora. Znači imat ću cijeli jedan dodatan dan, ujutro kad se ustanem, da nemam apsolutno ništa u planu. Samo mozak na pašu.

Današnji dan hodanja je također dosta nezahtjevan, osim naravno vrućine koja se intenzivira kako dan odmiče. No, kako u Španjolskoj dnevna svjetlost traje 1 sat duže nego u Hrvatskoj, to znači da i kasnije postaje vruće. Tako da mi ujutro obavezno treba dugi rukav, i to i do 10 sati. No i u 11 sati još uvijek nije vruće. A do 11 sati odvalimo već veliki dio puta.

Zapravo, ovo vam je i odgovor na pitanje zašto ranoranioci hitaju već u 6 sati što ranije stići na odredište tog dana. Upravo da izbjegnu vrućinu. No moje razmišljanje je bilo drugačije. Kao prvo uvijek sam se pitao što raditi u tom malom mjestu, selu u 11 sati prijepodne. Na to pitanje mi kao iz topa drugi hodočasnici odgovore da se idu odmoriti. U redu, ali da li ćeš spavati cijeli dan, do večeri, pa ići na večeru, pa opet spavati? Svaka čast tijelu koje to biološki može izvesti. U te sate postane vruće u prenoćištima, posebno onima u višekrevetnim sobama, gdje bude kao sauna kad najviše zaprži. A najjače zaprži oko 15, 16 sati.

Također, uvijek sam se čudio onima koji se ekstremno i neprestano žale „uh, vruće mi je“. Pa što će ti biti ako je vruće, čak i ako je užasno jako vruće. Pokriveni smo, prikladno odjeveni, imamo vodu, imaš sjenu svako toliko pa sjedni odmori se. Nije vrućina nikoga ubila. I radi ta dva moja razmišljanja (da ne želim dolaziti u mjesto u 11 sati i da mi ne smeta što je vruće), nikad se nisam žurio.

Ustao bih se bez budilice točno onda kad mi je to tijelo htjelo, od nekih 6 i po do nekih 7 i po. Nikad kasnije, samo jedanput sam se ustao u 6 h. Bez žurbe bih se spremio, polagano bih krenuo u današnje hodanje. Bez ikakvog pritiska, žurbe, polako, uz česte pauze, uz uživanje u pejzažima, uz razmišljanje.

I s ovog aspekta, mislim da je moj način hodanja bio pravilan. I duboko sam uvjeren u nepravilnost ustajanja prije svitanja, hitanja, žurenja, maratona, stresa. Savjetovao bih svim budućim hodačima i hodočasnicima moj način hodanja. Uostalom, baš današnji dan hodanja može posvjedočiti meni u korist. Prekrasni pejzaži, svašta nešto na putu, uključujući i nalazište Atapuerca, gdje su nađene najstarije ljudske kosti, gotovo 800.000 godina stare. Nalazište Atapuerca je proglašeno UNESCO-vom kulturnom baštinom.

Danas dolazim u grad Burgos, znači na malo više od 500 km od mog konačnog odredišta – katedrale u Santiago de Composteli. Urezalo mi se u sjećanje jedan detalj oko Burgosa, pripremajući se i čitajući o Caminu još u Splitu. A to je ulazak u Burgos. Naime, kad se iz prirode uđe u „ulazak“ u Burgos, počinje jedna duga, ravna cesta, nekih 8 kilometara. Prvi dio te duge ceste je industrijska zona, pa se taj isti pravac pretvara u stambenu četvrt, visoke i neugledne zgrade s obje strane ceste. Užareni asfalt, sve nekako neugledno, i jako naporno. Za „ulazak“ u Burgos sam pročitao da se uzme autobus, koji te u roku od malo minuta preveze kroz taj neugledan i naporan ulazak u Burgos. Iz nekog razloga taj mi se detalj jako urezao u glavu, i kad sam došao do tog „ulaza“ u Burgos, nisam dvojio ni trena – uzeo sam taj autobus.

To se pokazalo kao prava stvar. Pogotovo što sam iz autobusa vidio dvije hodočasnice koje sam prethodno upoznao a koje su hodale tih 8 km, Carinu iz Njemačke i Alinu iz Rusije. Poslije su mi rekle da je stvarno bilo ubitačno. Dodajmo tome da je tom autobusu teško i odoljeti. Naime kad iz prirode dođeš do tog nazovimo ga „ulaza“ u Burgos, tu, na tom raskršću se nalazi kafić/restoran, izuzetno dobro pozicioniran glede kilometraže i umora hodočasnika, za kavu, sendvič, osvježenje. Opustiš se, možda ti se više i ne da dalje hodati kad vidiš tu nepreglednu ravnu cestu koja te vodi u centar grada. Pitaš konobaricu gdje staje taj autobus koji te vozi u grad. I onda ti pokaže točno tu ispred ulaza u restoran! Ma nema šanse da bih pješačio do centra Burgosa.

Mnogi ne žele u autobus iz principa. Naime, mnoge hodočasnike/hodače se naziva „cheaters“, varalice. A to se odnosi na one koji odrade samo dio Camina: samo neku rutu od na primjer tjedan dana, ili koji idu na biciklima, ili koji skraćuju Camino pa odlaze autobusima svako toliko u sljedeći grad, koji pošalju ruksake taksijem u sljedeće odredište itd… a pravi hodočasnik/hodač bude onaj koji je započeo u Saint Jean Pied de Port i završio u Santiago – sve prohodao, uvijek nosio ruksak sa sobom, nije bilo preskakanja ruta. No, mislim da se ovih 8 km ulaska u Burgos ipak može „oprostiti“.

Burgos je prekrasan, katedrala je nešto nevjerojatno. Naravno da sam se nalazio i ovaj dan s hodočasnicima, prošetao se gradom, a detaljniji posjet ostavio za sutra.

16. dan Burgos 18.07.2020.

Dan sam posvetio Burgosu. Katedrala u Burgosu je nešto toliko veličanstveno da se niti može opisati, niti slike mogu vjerno prikazati taj sjaj. Zato je katedrala u Burgosu upisana na UNESCO-vu kulturnu baštinu. I obavezno bi je trebalo posjetiti. I dobiti pečat u hodočasničku putovnicu. Jer dok su neki hodočasnici uzimali u svakom kafiću pečat, meni je bilo dovoljno svaki dan jedan i to u prenoćištu tog dana, te u katedralama.

Osim što sam posjetio katedralu turistički, još dva puta sam bio u katedrali, jučer i danas, na svetim misama. Uvijek s mise izađem nevjerojatno okrijepljen nakon susreta sa živim Kristom, no ovdje je još jači dojam ostavljao sami sjaj katedrale. A svete mise niti nisu bile u glavnom brodu katedrale nego u lateralnim kapelama. Impresivno! Sad sam već bio na misama u dvije katedrala, u Pamploni i u Burgosu. A sljedeće će biti u također vrlo impresivnoj katedrali, u Leonu.

S hodočasnicom Negah sam išao u „must see“ znamenitost Burgosa, muzej evolucije. Kao što sam već spomenuo, prošli smo kroz mjesto Atapuerca gdje su nađeni najstariji ljudski ostaci na svijetu, gotovo 800.000 godina stari. A ono što je pronađeno u nalazištima u Atapuerci je izloženo u modernom muzeju evolucije u Burgosu. I dok je muzej uistinu impresivan kao zgrada i vrlo moderan po konceptu, ipak ono što je izloženo zahtjeva priličnu maštu da bi se spojilo dva i dva. No, bez obzira, svakako vrijedi otići posjetiti ovaj muzej.

U Burgosu sam naravno iskoristio i pogodnosti velikog grada – automatske praonice rublja. Doduše, kao što sam već spomenuo, kasnije sam shvatio da svaki pansion u malim mjestima ima i perilicu i sušilicu, i od tada sam uvijek rublje prao u tim malim mjestima. Nisam više išao po velikim gradovima s vrećom prljavog rublja do praonice i nazad u hotel.

S ostalim hodočasnicima sam se častio pićima, jelima, tapas… i počeo sam intenzivnije jesti tzv „pulpo Gallego“, odnosno hobotnicu na galicijski način. Kao da se osjeća da polako idem prema regiji Galicija, čiji je glavni grad upravo Santiago de Compostela.

17. dan Burgos – Hontanas, 19.07.2020., 31 km

Područje koje slijedi između Burgosa i Leona se naziva „meseta“, i u meni je izazivala neko strahopoštovanje, ali strah definitivno – NE! U svim vodičima se uvijek naglašava kako je ovo teška dionica, kako je sve skupa ovdje jako strašno itd. No sve je u dobrim pripremama! Meseta je ogromna španjolska visoravan, poznata po izuzetno visokim vrućinama (ljeti redovito iznad 40 stupnjeva!), bez trunke hlada, i izuzetno slabo naseljena. No, kao što smo već rekli, uz dobre pripreme je sve lako!

Znači, pazi da uvijek napuniš vodu na fontani, budi jako dobro svjestan kilometara odnosno kad ti dolazi sljedeće mjesto te kad naiđe hlad, odmori se. I s ovim si spreman za mesetu! Sredina srpnja, i temperature su uistinu jako visoke. No nije vlažno, suho je pa se bolje podnosi. Trebaš imati veliki šešir da te dobro pokrije i to je to. Ipak pazi da šešir nije crn kao što je bio moj slučaj.

Crno privlači sunce. Jedino što bih s ovog aspekta promijenio, i to samo možda, je da ipak imam i lagani dugi rukav jer u kratkim majicama, sunce mi je jako pržilo ruke. Poslije sam počeo primjenjivati i pravilo da na fontanama vode popijem još i nasilu dosta vode, znajući da će to ishlapjeti preko znoja, ali barem sam bio eto malo sigurniji na meseti znajući da sam dobro rehidriran.

I krenuli smo na mesetu, nakon par malih gradića sam došao na prostrana, zapravo nepregledna polja žita. I to je bilo to. To je ta meseta. Nigdje niti jednog jedinog stabla, nigdje nikakvog brda, nikakve promjene reljefa. Samo nepregledna polja žita. I jaka vrućina. Ali ponavljam, ako si se pripremio kako treba, meseta ne predstavlja neki veći problem.

A kad kažem da stabla nema nigdje, to je istina. Međutim tu i tamo ipak naiđe neko stablo, ali na primjer nakon 2 ili 3 kilometra. I onda valja iskoristiti sjenu koju nudi to stablo. Kaže se zapravo da ako ste došli na Camino da biste razmišljali, onda je na meseti vrijeme za razmišljanje! Čak se čini kao i da hodočasnika nema! Takva pustoš vlada, dakako samo naizgled.

Malo kasnije sam počeo viđati električne vjetroelektrane. Pa onda sve češće i češće. I čim sam ih vidio, u ovom okruženju, podsjetilo me na Cervantesa, i njegovog Don Quijotea te Sancho Panzu. Nisam nikad pročitao Cervantesa, ali sam znao da je radnju smjestio u Castilli. A ja sam sad bio u Castilli. I te moderne vjetroelektrane uistinu podsjećaju nekako na mlinove protiv kojih se borio don Quijote. Tek kasnije sam saznao da je se Cervantes odnosio na donju Castillu. Jer ima donja i gornja Castilla, dvije neovisne autonomne pokrajine. Jedna je Castilla y Leon, a druga je Castilla la Mancha. No nema veze, obje su Castille.

A kad smo kod Castille, vrijedi napomenuti da su u Meksiku i ostalim državama latinske Amerike govori španjolski, no taj isti jezik se u Španjolskoj naziva kastiljanski. To je zato jer ono što mi zovemo Španjolski jezik, je jezik iz ove regije, regije Castilla. Onda ćemo saznati, a možda već i znamo da se u Španjolskoj govore i drugi jezici kao na primjer Baskijski, Galicijski, Katalonski. I to ne govorimo o dijalektima, nego o pravim, samostalnim jezicima. A o dijalektima, i bogatstvu istih u Španjolskom nećemo ni započinjati pričati.

Već sam počeo intenzivnije koristiti aplikacije, pogotovu Google Maps da vidim koliko sam udaljen od nekog mjesta. I dok u principu nisam često, a posebno ne u početku koristio aplikacije, čisto da me ne demotivira i da mi se ne izgubi smisao Camina, ovaj put sam ipak gledao kad će mi više doći današnje mjesto. Umorio sam se, bio je jako dugi dan, jako vruće. Google Maps, pokazuje još samo 400 m, pa 300 m, pa 200 m, ali mjesta nigdje na vidiku. Sve samo nepregledna ravnica. I onda u jednom trenu ispred mene, dolje, Hontanas. Kao u nekakvoj napuklini dolje se nalazi Hontanas.

Spustio sam se u mjesto, smjestio u moj pansion – i na pivu! Ali mjesto je tako malo i uspavano da niti nema kafića! Ali ima općinski bazen na koji dolaze stanovnici svih okolnih malih sela. I tu ima kafić. Kasnije sam shvatio da u mnogim takvim mjestima ima bazen i to mnogi hodočasnici iskoriste za opuštanje i uživanje. Dakle, svi budući hodočasnici – svakako ponesite opremu za kupanje ako idete ljeti na Camino!

Tako uz piće, pa večeru i lagano opuštanje došao je kraj mog prvog dana hodanja po meseti.

18. dan Hontanas – Boadilla, 20.07.2020., 30 km

Danas sam imao po prvi put dvije duge dionice zaredom. Dvije dionice udaljene 10 km jedna od druge. Na prvom odredištu nakon 10 km nisam našao ništa otvoreno, a onda je slijedilo novih 10 km hodanja. Nisam navikao na 10 km + 10 km bez pauze za kavu. Što me je učinilo nervoznim. A uz vrućinu koja je vladala, bojao sam se da ne ostanem bez vode.

Osim toga nisam dobro pročitao moj vodič i zato sam se u jednom trenu vratio nazad! Naime napravio sam dodanih 1.5 km u jednom smjeru do jednog mjesta za koje sam krivo pročitao da ima vodu, kafić i sl. Sve zatvoreno. Pa sam se vratio opet 1.5 km nazad. I nastavio put. Dakle, u tom teškom danu, zahvaljujući samo mojoj nepažnji jer nisam dobro pročitao vodič, napravio sam dodatnih 3 km na ionako izuzetno teškom danu.

A mjesto koje sam tražio se nalazilo možda samo 1 km ispred mene. Skoro pa nisam zaplakao od muke! S tim da ne bih ni znao da je to mjesto samo 1 km ispred mene da me nije nazvala Carina iz Njemačke pitati gdje sam. Ona je tu ispred mene, upravo sjela na kavu. Rekao sam da odmah dolazim, i stvarno za nekih 15 min sam došao.

Ni dan danas ne znam da li bih plakao ili se smijao na ovaj neugodan dan. Ono što sasvim sigurno znam je da mi je ovaj dan stvorio traume i da sam pao u depresiju koja me držala sljedećih nekoliko dana. Sve zato jer se nisam spremio i nisam pročitao vodič za taj dan. Ali ujedno, taj dan sam si rekao da ću čitati detaljnije što me čeka svaki slijedeći dan. Na greškama se uči. Eto ja sam naučio važnu lekciju i to tek na pola Camina. Dakle ljudi, čitajte prije polaska tog dana kakav vas dan čeka taj dan!

Ja sam uvjeren da sam radi ove traume pao u depresiju koja me je dobro držala nekoliko dana. Stvarno sam bio slabe volje, mada se to na meni nije vidjelo. Mislim da sam bio depresivan radi te traume, no gotovo svi vodiči govore kako hodočasnici i hodači u jednom određenom trenu dođu u ovakvo moje stanje, da je to apsolutno normalno. I to ne radi neke traume, nego općenito, radi samog Camina. Kaže se da u jednom trenu, više-manje svi prolaze kroz nekakvu krizu. Ja i dalje mislim da znam što je bio razlog mojoj, nazovimo je depresiji.

Po dolasku u Boadillu dočekalo me je nešto na što nisam navikao na Caminu i niti mi je padalo na pamet – klima u hotelu! Čim sam ušao na recepciju, osjetio sam se izuzetno svježe. Nakon što sam se raspakirao, sjeo sam u klimatizirani lobby, i naručio prvo od više pića. Zatim mi se pridružila njemica Carina te smo nastavili s pićem, i onda se preselili na terasu hotelu na večeru.

A bio je tu i bazen! Mnogi hodočasnici su se jako radovali bazenu, i u kojem god bi mjestu našli bazen, rado bi ga iskoristili. Kao danas u Boadilli ili jučer u Hontanas. Uostalom, i Carina je pohitala na bazen. Meni osobno mi se apsolutno nije dalo ići na bazen. Ili zato što sam lijen (jer nakon napornog hodanja samo se želim opustiti uz piće), ili zato što sam s mora pa nisam željan kupanja u bazenu. Bilo je toliko ugodno da je Carina odlučila provesti još čak cijeli jedan dodatni dan odmora u Boadilli.

19. dan Boadilla – Carrion de los Condes, 21.07.2020. 25 km

Camino se nastavio po meseti. Današnji cilj će biti uistinu zanimljiv. Lijepi, tipični španjolski grad, Carrion de los Condes.

Krećem dakle na novih 25 km hodanja, i moram priznati da ne da je prohladno, nego je čak i hladno ujutro! Nakon prvih 6 km, sjedam u prvi kafić na doručak. Tu su već neka poznata lica, mladi par iz Francuske. Ćaskamo, družimo se. I evo Carine, a rekla je da ostaje dodatni dan u Boadilli. Predomislila se i kreće dalje danas. Sad nas 4 doručkujemo i družimo se.

Jedna od neistina koje sam pročitao o Caminu je da si samo 5% u prirodi, a čak 95% uz ceste i zvukove prometa. Sasvim je sigurno da si često uz ili blizu ceste, i sasvim je istina da se često čuje zvukove prometa. Ali ne bih rekao niti 50% Camina. Čak i puno manje. Većinom je stvarno priroda i uistinu je lijepo. Ali često je i uz ceste, i moram priznati da to narušava doživljaj. Ali ako smetneš s uma da si uz prometnice, prometnica ti neće stvarati nikakav problem. Osim naravno, ako ti se ne dogodi ono što se dogodilo meni. Najgori trenutak mog Camina je bio kad je mačka točno ispred mene istrčala ne cestu pod auto. Nastavak ne želim ispričati. Svakako, danas nas cesta prati dosta. I neka, mora biti uvod u Leon, jer ulazak i izlazak u/iz Leona je stvarno naporan. Pa rekao bih i tjedan dana oko Leona su ceste. Dakle danas velikim dijelom uz cestu, toliko da danas čak niti nisam imao što slikavati. A inače jako puno fotografiram.

Došao sam u današnje odredište, zadnjih 8 km sam išao s Carinom. Bilo joj je vrlo teško hodati zadnje kilometre, ali izgurala je.

Nastavljam se družiti s hodočasnicima, evo sad sam opet susreo neke na koje sam u međuvremenu skroz zaboravio. I sad idemo svi skupa na večeru i druženje. To je Camino.

20. dan Carrion de los Condes – Ledigos, 22.07.2020. 22 km

Općenito najduža dionica na Caminu u jednom komadu je danas – 17 km. Sljedeća najduža je 13 km, i to tek za nekoliko dana. I to je to, ostale dionice, kad bi bile baš duge su recimo 10 km. Ali u principu svako nekoliko kilometara bi uvijek dolazila mjesta, sela, odmorišta itd. Ali danas započinjemo hodanje s najdužom dionicom na Caminu, dakle 17 km. Za današnju dionicu se hodači i hodočasnici dosta dobro pripreme, i što se tiče vode i što se tiče hrane. Ja na svu sreću ne moram jesti sve do ručka, tako da mi za hranu nije problem.

Ali sam ipak kupio dodatnih 1.5 l vode dan prije. I svi smo se napominjali između sebe na današnju dionicu. Krenuli smo bez straha. Na pola puta je jedan poduzetni dečko postavio kamp prikolicu sa sendvičima, osvježenjima, sladoledom, kavom, svašta nešto. Uz to još i plastične stolove i stolice, suncobrani. Sve to u prekrasnoj prirodu, na ledini. Divota! Samo smo komentirali na toj predivnoj pauzi za kavu, kakva šteta što smo se tako posebno spremali za današnji dan koji je zapravo ispao skroz jednostavan. U sljedećem mjestu sam ostavio neotvorenu bocu od 1.5 l vode. Da posluži nekim drugim hodočasnicima! Ipak je 1.5 l težak dodatni teret.

Kad sam došao u Calzadilla de la Cueza, bio sam presretan! Nakon 17 km sam dohvatio civilizaciju. Ne treba niti posebno napominjati da je to bila ujedno i postaja za predah, i naravno kavicu. I ah da, u zadnje vrijeme sam počeo uzimati i sladoled. Čudno jer inače nikad ne jedem sladoled. Bračni par iz Portugala, Oscar i Elena su me nekako navukli na sladoled jer oni poslije svakog ručka i poslije svake večere, uzmu sladoled! Bio sam sretan i opušten. Do mog današnjeg mjesta, Ledigos, nije bilo niti 6 km.

A u Ledigos, pored već više puta spomenute Carine su bili i Erik i druga Karina (sa K). On iz Španjolske, ona također iz Njemačke. Tako smo se družili cijelo popodne u Ledigosu, pa na večeru u moj pansion, pa još malo druženja uz piće. Htio bih naglasiti da mi se pansion La Morena jako svidio, rekao bih najbolji do sada na Caminu. Ne umanjujući ništa vrijednost pansiona Los Capuchinos u Estelli. Mjesto nema par desetaka stanovnika, dakle tišina. Noć ne prohladna nego hladna. Spavao kao klada. Ma milina!

21. dan Ledigos – Bercianos, 23.07.2020., 26 km

Dok sam na Caminu, nisam mogao zapisivati, mada bih volio da sam vodio neku vrstu dnevnika. No kao što vidim, nije potrebno, jer se svega sjećam kao da je bilo jučer. Ako negdje i zapnem, pogledam u moje vodiče da se prisjetim u kojem sam to mjestu bio. Zatim pogledam moju galeriju slika, i sve mi je jasno. Na Booking.com pogledam pansion u kojem sam bio, i onda imam skroz zaokružen dan, u smislu da se svega toga sjećam.

Ipak, za današnji dan ne mogu reći da se ičega sjećam, osim da sam dočekao Carinu kad je dolazila u mjesto. To je važno jer me je grupa poslije samo još snažnije doživjela kao Gandalfa, da se niotkud pojavim. Tako sam i ovaj put pio piće u Bercianos na početku mjesta, na samom ulazu. I Carini je bilo milina vidjeti baš mene, poznato joj lice u nepoznatom mjestu da joj mašem jer sam je ugledao! I onda nam se pridružila i druga Karina. O.p. obje su iz Njemačke, jedna je Carina, druga je Karina.

Osim ovoga, nemam drugih sjećanja današnjeg dana, a kad prolazim galeriju slika, vidim da sam taj dan samo slikavao put, dakle sami Camino. Camino je bio ugodan taj dan, smještaj skroz dobar. Sve u svemu, lagan, miran dan. Htio bih napomenuti da sam još osjećao traume od nekidan kad sam po jako teškom danu napravio još dodatna 3 km uzalud, ali da sam ujedno dolazio polako k sebi. Još malo i ta trauma će ostati daleko iza mene.

Inače, danas smo na pola Camina, i po danima, i po kilometrima.

22. dan Bercianos – Manslia de la Mulas, 24.07.2020., 26 km

Još sam na meseti, još uvijek je izuzetno vruće, no i dalje se sve podnosi kako treba. Istina je da mi bude malo teže oko 12, 13, 14 sati kad dolazim u mjesto jer počnu jake vrućine. Ali stvarno podnosim bez većih problema. Nisam još spomenuo do sada, no već prvi dan hodanja sam osjetio nešto jako prirodno, a to je da čim uđem u sobu izujem moje teške cipele za pješačenje, kao i čarape za pješačenje i da obujem japanke. Samo prvi dan, u Zubiriju sam napravio grešku da se nisam isti tren izuo, nego sam u cipelama izašao vanka u kafić na piće. Ali ponavljam, to je bilo samo prvi put. Nakon toga doslovno uvijek kad dođem u pansion, prvo se izujem i obujem japanke, a drugo – izađem vanka na piće.

Dakle, hodanje kao hodanje danas, rekao bih dosta jednolično. Pejzaži su i dalje prekrasni, jako volim prirodu, svaku prirodu, pa i kad je ravnica samo u pitanju, opet osjećam neku ljepotu. A kako sutra dolazim u Leon, gdje je dakle moj treći dan odmora (nakon Pamplone i Burgosa), osjećao sam polako da iza Leona dolazi i četvrta španjolska autonomna pokrajina na Caminu – Galicija, sve mi je bilo super.

Došao sam u današnje mjesto, Mansilia de las Mulas. Pansion sam rezervirao opet preko Booking.com. Nije mi bilo teško rezervirati jer u tim mjestima s jedne strane nema mnogo izbora, s druge strane samo provjeriš cijenu i recenzije i izbor bude lagan. Međutim ovdje sam si rekao da neću nikad pisati recenzije, jer bih mogao svašta ružno napisati o smještaju. I ovdje sam zapravo shvatio apsurdnost recenzija ne samo na Booking.com nego i drugdje. Naime, nevjerojatne pohvale i recenzije je dobivao bračni par koji vodi taj pansion. Imaju i restoran. I ja sam najblaže rečeno ostao očaran njihovom susretljivošću, nekom dobrotom, ne znam ni sam kako bih opisao.

Toliko su mi se posvećivali, i točno se vidi da su njih dvoje jednostavno dobri ljudi, i da se nisu silili ni trudili. Ali smještaj je jednostavno očajan. Prvo što je iznad restorana, dakle od buke ne možeš oka sklopiti, madrac na krevetu toliko udubljen, neugodno ti je leći na to, soba tako tijesna da se ne možeš se okrenuti, WC i kupatilo na hodniku, ma mislim užas. Ali kako išta reći protiv, kad su njih dvoje jednostavno čarobni ljudi. I htio sam napisati negativnu recenziju, ne protiv njih dvoje, nego jednostavno da sljedeći gosti imaju realniju sliku. I nisam mogao! Mada sam bio vrlo nezadovoljan smještajem. No, kažem, barem sam naučio lekciju o recenzijama.

A u tom restoranu koji mi je stvarao puno muke po noći sam super jeo i super se družio sa Carinom, Karinom i Erikom.

23. dan Mansilia de las Mulas – Leon, 25.07.2020., 18 km

Ceste, ceste, ceste, posvuda, pa mislim da su me pratile i tjedan dana, prije i poslije Leona. Stvarno smetaju, ali se moramo prigrmiti. No današnja dionica je dosta kratka, među najkraćima. Ali i vrlo urbanizirana, pa nisam imao baš što ni slikavati. Zapravo, danas sam počeo slušati muziku na mom mobitelu da mi brže prođe vrijeme. Do sada nisam u 20 dana niti jedanput slušao muziku. Ali evo danas sam započeo.

Radovao sam se Leonu, kao još jedan dodatni lijepi španjolski grad kojeg ću posjetiti. I nije me razočarao, grad je prekrasan. To sam vidio već prvi dan. Ali nisam išao u razgledavanje grada prvi dan jer sam sreo dosta hodočasnika koje sam susretao i prijašnjih dana. Čim sam se smjestio u hotel, došao sam na glavni trg, Plaza Mayor i naručio Tinto de Verano, mada je moj prvi izbor bila sangrija. No sangrije nije bilo pa mi je konobarica ponudila Tinto de Verano, crno vino sa sodom. I od tog dana sam zavolio Tinto del Verano, bolje mi je sjelo od sangrije. Mogu ga popiti više od sangrije, a manje od piva. Izuzetno osvježava. Pravi izbor.

Na glavnom sam trgu, sam, no ne zadugo. Za samo pola sata nas je već bilo i desetak hodočasnika/hodača koji smo se susretali od drugog dana, od Zubirija.

24. dan Leon 26.07.2020.

Dan sam proveo u Leonu, jako mi se svidio kao grad. Grad je prave veličine, prepun je života, ima jako lijepe spomenike. Katedrala, na to smo već naučili u Španjolskoj – ostavlja bez daha! I u Leonu sam išao na misu u katedralu, i još uvijek sam dijelom obdržavao moj kršćanski smisao hodočašća. Uživao sam u tipičnoj španjolskoj hrani, sve više sam jeo hobotnice na galicijski način, pulpo Gallego, i u potpunosti sam prešao na Tinto del Verano. Čini mi se također da sam ostao sam u Leonu, svi drugi hodočasnici su jutros otišli. No onda je popodne došla Negah, i s njom sam otišao na večeru.

Dan sam proveo izuzetno opušteno.

25. dan Leon – San Martin del Camino, 27.07.2020, 24 km

Napuštajući Leon, nalazim se na cca 300 kilometara od Santiaga. I danas me Camino vodi cijelo vrijeme uz ceste. Tako da je Camino, kao samo hodanje u prirodi, danas nula bodova. Zapravo, ovdje se i dogodio onaj jedini neugodan događaj mog Camina, kad je mačka odletjela pod auto. No zaboravimo to!

Dolazim u mjesto mog prenoćišta, San Martin del Camino. Srećom prenoćište se nalazi odmah na početku mjesta. Dan mi je zapravo bio zanimljiv utoliko što sam, nakon što sam se smjestio u prenoćište, otišao na terasu i tu ostao do kasno navečer. Nisam se ni pomakao s te terase. A taj dan sam rano došao u mjesto, najranije do sada.

Rekao bih oko 12.30 h. I činilo mi se da svi koji dolaze u ovo mjesto idu u ovo prenoćište, tako da je bilo zanimljivo, dosta hodočasnika/hodača. Svakako, sjeo sam za jedan stol, pridružio mi se jedan hodočasnik iz Njemačke. Zatim je došla Carina, a nakon nje i Karina. Tu smo sjedili cijelo popodne. Kad je došlo vrijeme večere, a to je bilo zadano u 20 h, otišli smo večerati. Nakon toga smo se vratili na terasu i nastavili s našim razgovorima. Što reći, i to je dio Camina.

Taj dio mi se jako svidio. Međutim krevet, kao i samo prenoćište je bilo možda i najgore do sada. Ali preživio sam i dobro se naspavao.

26. dan San Martin del Camino – Astorga, 28.07.2020., 26 km

Odmah iza Leona, ne mogu ne primijetiti, prestaje i meseta. Pejzaži su drugačiji, kao prvo ima stabala. I od sada će biti sve zeleniji i zeleniji pejzaži. Bez obzira na to što smo usred ljeta.

Dolazimo u Hospital/Puente de Orbigo, jedan od najimpresivnijih mostova na našem Caminu. Tu je ujedno i moja prva jutarnja kava. U društvu sam s više hodočasnika. Sad je već postalo uobičajeno da nas uvijek na pauzama za kavu bude više nego do sada. No za vrijeme samog Camino bi svatko išao svojim putem. Zapravo taj dio mi je tijekom cijelog Camina bio jako važan: da budem za vrijeme samog hodanja sasvim sam. A na pauzama za kavu tijekom Camina, kao i popodne kad dođem u odredište tog dana, i te kako sam se volio družiti s ostalim hodočasnicima.

Grad Astorga ima katedralu s uistinu impresivnim portalom, te kuću koju je sagradio Gaudi. Tko pozna Gaudijevu arhitekturu iz Barcelone, jako lako će prepoznati autora i u Astorgi. Druženje je bilo intenzivno, opet je počelo popodne, a nastavilo se do večere, pa i iza večere. A bilo nas je sigurno 10 hodočasnika koji se već danima viđamo.

27. dan Astorga – Foncebadon, 29.07.2020., 26 km

Počeli su usponi, i to je super promjena. Pejzaž se jako promijenio u odnosu na dionice od Burgosa pa sve do iza Leona. Netko bi rekao da su te dionice na meseti monotone, međutim meni su bile sve osim monotone. Da, bilo je vruće, ali ujedno vlada jedna neopisiva ljepota u tim prostranstvima. Mesetu smo prošli i od danas ćemo imati šume, brda i gorja! Također mi se čini da se Camino sad opet „intenzivira“, upravo radi tako raznolikijeg reljefa.

A možda je to zato što je Leon bio kao zadnji veći grad, a svakako zadnji grad s „danom odmora“ pa sad toga više nema do Santiaga. Možda također zato što se u zraku počinje osjećati da se bližimo gradu Sarriá, gdje jako veliki broj ljudi počinje svoj Camino. Naime, da biste dobili certifikat (Compostelu) da ste odradili Camino, morate odraditi najmanje 100 km hodanja. A to počinje iz grada Sarriá. Tako da sam radi svega ovog skupa počeo dobivati osjećaj kao da se opet Camino zahuktao.

Ovdje na scenu počinju stupati i novi likovi, sad isključivo Španjolci. Tako sam upoznao Arnaua i Octavija iz Katalonije, kao i Marcosa i Constantina iz Galicije, Javiera i Carlosa iz Madrida. Pridružili su se mojoj već uhodanoj grupi poznatih.

Foncebadon je jedno malo mjesto koje bilo napušteno, ali je zbog hodočasnika ponovno oživjelo pa sad ima nekoliko prenoćišta, restorana, kafića i ostalih uslužnih djelatnosti namjernih isključivo hodočasnicima. Takoreći i nema stanovnika, u brdu je. Dakle obećavalo je mirnu i hladnu noć. I tako je i bilo.

Ali prije toga, opet pića, večera, druženja.

28. dan Foncebadon – Ponferrada, 30.07.2020., 27 km

Na putu prema Ponferradi nisam mogao ne primijetiti sve češće i češće crvene križarske križeve na kamenim stupovima koje prikazuju Camino. Postalo mi je jasno zašto kad sam pročitao da je Ponferrada imala važnu utvrdu križarskih vitezova Templara. Taj dvorac je impresivan! Kao nacrtan, kao iz bajke! I stoji tako u samom centru Ponferrade.

No, first things first. Kad napustimo Foncebadon, dolazimo do takozvanog Cruz de Ferro. Običan križ na hrpi kamenja. Međutim ta točka je hodočasnicima na Caminu najvažnija pored samog Santiaga. Tradicija nalaže da iz svog mjesta poneseš kamen (kamenčić, veličine npr trešnje), i da ga odložiš na ovu hrpu. To bi trebalo značiti da simbolično ostavljaš svoj teret, svoje probleme iza sebe. Zatvaraš tu knjigu, i otvaraš novu stranicu, krećeš dalje u životu. Tako da mnogi hodočasnici budu i psihički, ali doslovno i fizički lakši nakon ovoga, jer su ostavili kamen iza sebe. No to obično bude jako mali kamen. Ja sam s velikim zadovoljstvom ostavio kamen na hrpi, ali ne mogu reći da sam osjetio neko posebno olakšanje. Iz nekog razloga sam imao predodžbu da se taj kamen zapravo baca u daljinu. Ne, samo ga odložiš tu na hrpu.

Ponferrada je vrlo zanimljiv grad, i zadnji veći grad prije Santiago de Compostela. Ovdje se nalazi izuzetno dobro očuvan križarski dvorac, jako lijepa katedrala, te srednjovjekovna gradska jezgra. Budući da mi je ovaj grad prije Camina bio nepoznanica, jako me je iznadio kako je lijep i ugodan.

Svi hodočasnici odlaze u Albergue municipal, te sam i ja svratio tamo na druženje. Mnogo nas je išlo skupa u obližnji restoran kamo svi idu na hodočasnički jelovnik. Iznenadila nas je količina i kvaliteta hrane u čak 5 slijedova, i sve to za samo 10 eura! Prava gozba. Nažalost druženje se nije moglo nastaviti jer i ovaj albergue, kao uostalom i svi ostali zaključavaju svoja vrata u 22 sata.

29. dan Ponferrada – Villafranca del Bierzo, 31.07.2020., 23 km

Danas ulazimo duboko u prirodu. Još uvijek smo u regiji Castilla y Leon, i dalje su vrućine jake. Bierzo je jedno specifično područje u Španjolskoj.

Po dolasku u Villafranca del Bierzo, na glavnom trgu nailazim na poznata lica, Marcos i Constantin već piju pivu. Pridružujem im se i naručujem Tinto del Verano. Nakon što sam se smjestio u moje prenočište tog dana, vraćam se na glavni trg nastaviti s opuštanjem. Tad sam na gradskom trgu primijetio objavljenu temperaturu, bilo je 40 stupnjeva! Uistinu se osjećalo tih 40 stupnjeva!

No, na sreću bilo je i mnogo hlada. Ali možda iznad svega je važno što noći budu skoro pa se može reći – hladne. Svakako, dolazim na glavni trg, i vidim druga poznata lica. Razgovaramo, družimo se. Oni odlaze, ja ostajem sam, pijem Tinto, dolaze opet nova poznata lica. Osjećam se kao kod kuće!¨i tako do večere. A onda za večeru idemo opet svi skupa u restoran.

Villafranca del Bierzo je prelijepa. Nevjerojatno da i tako malo gradić, vrlo skriven u brdima ima toliko mnogo kulturne baštine. I velike, i raskošne!

30. dan Villafranca del Bierzo – O Cebreiro, 01.08.2020., 30 km

Izlazeći iz Villafranca del Bierzo prati se nova autocesta koja povezuje La Corunu s ostatkom zemlje. Dakle, čuje se buka i vide se ceste, ali bez obzira, duboko je se u prirodi. Naime, posvuda su brda, planine, šume, rijeke, nalazimo se u pravom brdskom području.

Pauza za kavu, doručak je na nekih jedan i pol sata od Villafranca, i po dolasku, već na ulazu u mjesto se nalazi kafić i odbor za doček. Mnogo poznatih lica, mnogi stolovi zauzeti. Čak sam imao problem za koji stol sjesti budući da su mi posvuda poznati ljudi. Čovjek se u ovakvim situacijama osjeti kao kod kuće.

Danas imamo dosta kilometara za prijeći, i danas nas čeka nakon prijelaza Pirineja vjerojatno najljepša dionica Camina općenito. Uspon u bajkovito mjesto O Cebreiro. Osim toga, danas ulazimo i u zadnju od 4 španjolske regije kroz koju prolazi Camino – Galicija. Santiago de Compostela je ujedno i glavni grad Galicije.

1 km od mjesta O Cebreiro, nalazi se ploča s natpisom Galicija, i malo tko se tu ne slika. S mnogima sam već postao prijatelj/pratitelj na Instagramu i Facebooku. Kako tko od mojih sad već prijatelja prođe ovuda, objavi na društvenim mrežama sliku sebe s ovom pločom.

Pejzaži su upravo bajkoviti i čovjek ne može ne uživati u ovim pogledima. Istina, uspon na određenim dijelovima je nevjerojatno strm, i ima teških dijelova, ali nikome se nigdje ne žuri. Nema isprike da se ne uživa u ovim pogledima. Imao sam sreću što se počela i magla pomalo spuštati kako sam se bližio O Cebreiru. Upravo je magla pridonijela nevjerojatnom ambijentu ovog zanimljivog mjesta.

O Cebreiro više nalikuje nekom filmskom setu na snimanju Gospodara prstenova, nego gradiću. Zapravo, ovo nije ni gradić ni mjesto. Nitko ovdje ne živi. Kako ga opisati? Već sama arhitektura je neobična u ovom mjestu i takva arhitektura u Španjolskoj se nalazi samo ovdje. Radi se o tzv “palloza”, tako se nazivaju kolibe koje se nalaze u O Cebreiru. Van O Cebreira, takvu arhitekturu nalazimo u Škotskoj, Irskoj,… Naime, Kelti su odavno naselili Galiciju. Zato toliko toga podsjeća na sve samo ne na Španjolsku. Muzika koju čujemo u lokalima je keltska. Mnogi stanovnici Galicije su upravo radi keltskih korijena visoki i plavi. Dakle, ne baš tipično Španjolski.

Neobičnom ambijentu je izuzetno pridonijela magla. Osim toga bilo je i jako hladno! Usred ljeta, kad sunce zađe, više nam niti samo dugi rukav nije bio dovoljan. Trebala je prava zimska jaketa! Dok sam slikavao mjesto nakon večere, iza 22 h, tresao sam se od hladnoće. Nikako uhvatiti mirnu ruku da slikam kako treba!

Sve u svemu, O Cebreiro mi je ostao u sjećanju kao jedan od najvećih highlightova mog Camina. Zapravo, već pri približavanju mjestu sam osjetio da je ovdje nešto drugačije, nešto zanimljivo jer je bilo mnogo turista, veliki parking za autobuse i suvenirnice. Onda sam saznao da u O Cebreiro dolaze mnogi turisti na jednodnevni izlet i prave veliku gužvu. Zato je bilo zanimljivo noćiti ovdje, kad turisti odu, kad se mjesto isprazni. Upravo kao na nekoj drugoj planeti!

Poslije su mi rekli hodočasnici koji su došli dan iza mene da nije bilo magle, pa je i ambijent bilo manje čudesan od onog kakvog sam ja imao sreću doživjeti.

31. dan O Cebreiro – Triacastela, 02.08.2020, 20 km

Napuštajući O Cebreiro, i dalje me pratila izuzetno jaka magla i vrlo hladno vrijeme. Nisam mogao odoljeti da ne napravim još prilično slika u O Cebreiru. Mjesto me jednostavno očaralo.

Camino se nastavio zanimljivom prirodom, vrlo lijepim pejzažima, kroz maglu. Poslije se magla razišla i moglo se uživati u prekrasnim brdima Galicije. Tako kroz prekrasnu prirodu dolazim u mjesto Triacastela. Moram priznati da je bilo osvježenje prolaziti ovako divnim pejzažima koje je dalo novu snagu Caminu upravo onda kad se camino bližio polako svome kraju. A i trebali smo ovako lijepe pejzaže nakon mnogih napornih dana Camina prije i poslije Leona gdje su nas danima pratile ceste.

Triacastela je tipično španjolsko mjesto na putu Camina, mali gradić. Ima sve pogodnosti grada, ima glavnu ulicu u kojoj se nalaze prenoćišta kao i veliki restoran/kafić koji je izgleda ujedno i centar mjesta. Ne treba ni napominjati više da smo se opet mnogi hodočasnici susreli u Triacasteli, i pili i jeli zajedno.

Osim toga, ovdje sam upoznao i neke nove hodočasnike koje ću susretati sljedećih dana. Sutra naime dolazimo u Sarriá pa se intenzitet pojačava. Da biste dobili certifikat hodočašća, Compostelu, dovoljno je da hodate od grada Sarriá. No mnogi započinju i koji dan prije. Svakako, Camino je dobio novi intenzitet: dosta novih ljudi kreće na Camino, pejzaži su upravo prekrasni, a nama koji smo na Caminu sad već mjesec dana, Santiago je i psihički sve bliže i bliže.

32. dan Triacastela – Sarriá, 03.08.2020., 17 km

Hodanje je danas nezahtjevno i vrlo jednostavno. Ima samo 17 km, i shodno tome je danas najkraći dan hodanja. Ima međutim i druga ruta za današnji dan, 8 km dulja, prolazi kroz mjesto Samos, gdje se nalazi vrlo impresivni samostan. No za mene, kao i za mnoge druge nije uopće bilo pitanje kojom rutom ići – ići ćemo kraćom rutom!

Sarriá sa svojih otprilike 13.000 stanovnika izgleda kao jako veliki grad nakon malih i izuzetno tihih gradića prethodnih dana i bujne prirode. Nisam razmišljao gledao gdje spavati, nikad nisam vršio istraživanja vezano za prenoćišta jer bi mi uzelo mnogo vremena, no ovdje sam mogao lako napravit i grešku. Naime, nakon modernog dijela grada dolazi stari dio koji se nalazi točno na ruti, i u mnogome pomože biti smješten upravo u starom dijelu grada. U staroj Sarriji se nalazi glavna ulica. Začudo, danas nisam vidio nikoga od hodočasnika poslije podne. Tek navečer sam se dogovorio s jednom hodočasnicom, Cosimom, ići na večeru.

33. dan Sarriá – Portomarin, 04.08.2020, 23 km

Radi krize u svijetu uzrokovane Covidom, ništa nije bilo normalno nigdje u svijetu. Tako ni na Caminu nije bilo gužve kakve inače bude. Ja stvarno nisam osjetio nikakvu gužvu. Cijelo vrijeme Camina je bilo izuzetno ugodno, lako, jednostavno, nigdje problema naći smještaj, ma sve kao podmazano. Pričali su mi da gužve budu nevjerojatne, da bude hodočasnika/hodača kao mravi. Eto, ja to nisam doživio na Caminu, barem ne do danas.

Na današnji lagan, jednostavan dan sam krenuo hodati oko 8 h. Moje prenoćište se nalazi jako blizu početka Camina u Sarriji, i kad sam sišao s ceste na Camino, kao od niotkud se odjednom počelo pojavljivati mnoštvo ljudi sa svih strane, svi su ulazili na camino. Nisam se niti snašao, čak mi je bilo sve to skupa vrlo stresovito. Jednostavno nisam navikao na ovoliku gužvu. Danas cijelo vrijeme i ispred i iza mene mnogo hodočasnika. Ali i to je izgleda bilo samo dijelić onoga koliko bude inače ljudi na Caminu.

Danas, naime, mnogi počinju Camino jer iz Sarrije se postiže tih 100 kilometara koji su dovoljni za Compostelu. A kako je grad dovoljno velik, ima i željezničku postaju, mnogima je lako doći do Sarrije i odavde započeti svoj Camino. No prvotni smisao Camina se sasvim izgubi ovdje. Ionako se već u mnogome izgubio smisao kršćanskog hodočašća i za one koji kreću iz Francuske i odrade cijeli camino.

Više se ne radi o kršćanima nego jednostavno o ljudima koji vole prirodu, žele pješačiti kroz civilizirano i dobro uređeno područje za pješačenje, žele posjećivati lijepe španjolske srednjovjekovne gradove. Povrh svega toga, društveni moment je jako bitan, jer kao što sam već spomenuo, hoćeš-nećeš, jednostavno upoznaš ljude. S mnogima se čak i sprijateljite i ostanete u kontaktu. No eto barem odradimo cijelu rutu hodajući, ne preskačemo rute koje nam se čine teže, ne šaljemo ruksake taksijem, ne unajmljujemo bicikle za olakšati si rutu, itd.

Već do Sarrije mi je bilo problematično što se sve ljude na Caminu naziva hodočasnicima. Jer to jednostavno nisu. Zato ja u ovim mojim bilješkama takve nazivam hodačima. To je ono što stvarno jesu. Pričajući s drugima o motivima dolaska na Camino skoro nitko nije rekao da su im motivi kršćansko hodočašće. Zato me je izuzetno smetalo da nas se sve nazivalo hodočasnicima. Nemam ništa protiv hodača, štoviše, ruta je više nego atraktivna za pješačenje. Ali mislim da bi se ipak učesnike Camina trebalo svrstavati u dvije kategorije: hodočasnik i hodač. Ne vidim u tome ništa loše. Štoviše, mnogim hodačima, avanturistima je vrlo smetao kršćanski smisao Camina.

Svakako u Sarriji je još više došla do izražaja ta nelogičnost da se naziva sve ljude na Caminu peregrino, odnosno hodočasnik. Naime, odavde kreću cijele obitelji, prijatelji, skupine,…. Samo se smije, zabavlja, ćaska, druži, da ne kažem galami. Rijetko tko nosi ruksak, svi ga šalju taksijem, a taksi služba za ruksake na Caminu je dobro razvijena. Svaki put kad pošalješ ruksak taksijem košta 5 eura. Zatim hodači više nemaju opremu za pješačenje, počevši od cipela pa nadalje. Osim toga, svi su sad puno gradskije, ne više planinarski, sportski odjeveni. Neki ljudi čak i u trapericama hode na Camino. I kad pitate zašto su na camino, svi će vam reći iz razonode.

Uglavnom, nema više kršćanskog motiva, pogotovu ne za hodače iz Sarrije.

Dolazim u Portomarin, gradić koji je 60-ih godina premješten radi izgradnje akumulacijskog jezera. Ali zato je i vrlo ugodan gradić, skroz je nekako nov. Bilo mi je pravo zadovoljstvo provesti poslije podne u Portomarinu. Ne trebam ni spominjati da sam se opet našao s nekim hodočasnicima za druženje i večeru. Ovaj put to su bili Cosima iz Njemačke i Silvia iz Italije.

34. dan Portomarin – Palas de Rei, 05.08.2020, 25 km

Nakon jučerašnjeg stresa s enormnim brojem novopridošlih hodača, danas sam bio puno spremniji za gužvu. Dan je nezahtjevan za hodanje, prolazi se lijepim šumovitim krajevima Galicije. Sad sam stvarno sasvim opušten, totalno osjećam da se bliži kraj Camina. Ali ne kraj u smislu da nečemu dolazi svršetak, nego kraj u smislu cilja mog putovanja – Santiago de Compostela. Nikakav svršetak. Osjećao sam sreću zato što skoro stižem na cilj Camina.

Kao jedan od malobrojnih pravih hodočasnika na ovom kršćanskom hodočašću, izuzetno sam se radovao dolasku na grob Kristovog apostola, svetog Jakova. Zato se u meni budila sve više i više sreća što skoro pa mogu dotaknuti moj cilj ovog izuzetno dugog hodočašća. Postao sam nevjerojatno opušten. Toliko, da na primjer tog dana sam prvi put u preko mjesec dana, hodao cijeli dan u društvu. Nijedan do sada dan to nisam učinio. I svim dragim ljudima koje sam susretao tijekom Camina sam vrlo isključivo govorio da želim hodati sam za vrijeme samog Camina.

Nitko mi to nije zamjerio, jer smo se družili čim bismo došli u cilj tadašnjeg dana, od samog dolaska, preko večere, pa do odlaska na spavanje. Za vrijeme hodanja mi je bilo izuzetno važno biti sam. Do danas. Danas sam počeo hodanje 25 km u isto vrijeme kad i Antonio iz Španjolske. I cijeli dan smo išli zajedno! Uključujući i na pauze za kavu i stanke za odmor i za slikavanje. Tek oko 16 sati smo došli u današnje odredište – Palas de Rei, što je izuzetno kasno vrijeme za samo 25 km. Eto, toliko sam bio opušten i bezbrižan!

Opuštenost i bezbrižnost se nastavila tog dana. Odmah po smještaju u moj hotel sam se spustio na pulpo Gallego. Bilo mi je jednostavno jer je moj hotel imao i uhodani restoran sa terasom. Već po dolasku u moj hotel sam vidio neke poznate hodočasnike na toj terasi. Rekli smo si da se vidimo za 15 minuta. I tako je započelo. Naručio sam pulpo Gallego i Tinto de Verano. Pored ovih hodača, došli su i još neki (Cosima i Mirko). U međuvremenu sam i Antoniju poslao lokaciju gdje se nalazimo. I to se odužilo do navečer. Da bismo nakon večere prešli u hostel/restoran preko puta. Tu sam imao jednu tipičnu španjolsku večer.

Krcato hodača iz cijele španjolske, i poneke druge zemlje (kao na primjer ja, Mirko, Cosima,…). Uživali smo u veseloj svirci gitare jednog Španjolca, drugi su pjevali, rukama pljeskali kao kastanjetama, pa je netko i zaplesao. Sve to uz sangriju i Tinto de Verano. Zatim se došli na stolove i španjolski tapas. Ma večer za pamćenje! Izuzetno mi se svidjelo. Međutim, i ovdje ne mogu ne primijetiti koliko je Camino postao jedna obična svjetovna razbibriga Španjolaca. Ni „h“ od hodočašća! Samo zabava, druženje, bezbrižnost.

Ova večer mi se urezala u pamćenje kao jedna od najljepših na Caminu!

35. dan Palas de Rei – Arzúa, 06.08.2020., 28 km

Izuzetno sam opušten, ali ipak je danas 28 km, pa sam htio izbjeći da dođem onako kasno kao jučer u odredište. A današnje odredište je Arzúa.

Po dolasku u Arzúa, nakon što sam se smjestio u hotel, otišao sam na glavni trg. Odlazeći prema centru na cesti sam sreo Carlosa. Sto puta sam pomislio kako se osjećam kao domaći u ovakvim situacijama gdje u meni nepoznatom gradom sretnem poznatu osobu. Carlos je išao oprati rublje ali mi je rekao da je Cosima na glavnom trgu, da pije piće i da će nam se i on pridružiti sada kad stavi rublje prati. I tako na glavnom trgu, u ugodnom društvu u debeloj hladovini, bio je i neki koncert tradicionalne glazbe, pridružili su nam se i mnogi drugi hodočasnici. Od jednog stola gdje je sjedila samo Cosima, odjedanput je bilo nekoliko stolova spojeno i opet nas je bilo jako mnogo!

Večerali smo Cosima, Silvia, Mirko i ja. I onda svatko na svoju stranu. Još samo malo i u Santiagu smo!

36. dan Arzúa – Pedrouzo, 07.08.2020., 19 km

Dobro odmoren, super provedena noć, krećem na današnjih „samo“ 19 km. Santiago mi je još bliži, ali i dalje mi se ne žuri preletjeti zadnje kilometre. I dalje izuzetno uživam u svakom danu. Ne mogu više reći da mi je priroda na Caminu nešto super, da budem iskren više se niti ne sjećam kako je izgledala priroda današnjeg dana hodanja. Možda zato što radi velike opuštenosti sam počeo sve više i više slušati muziku dok hodam.

Po dolasku u današnje odredište O Pedrouzo, ono čega se najbolje sjećam je opet pulpo Gallego. To je zato što sam ih danas pojeo dvije – jednu za ručak i jednu za večeru. Nisam se danas nešto puno družio sam hodočasnicima, samo popodne na piće s Miguelom, i navečer za večeru s Mirkom iz Italije.

37. dan Pedrouzo – Santiago de Compostela, 08.08.2020., 19 km

Evo danas stižem u Santiago! Znači da mi je Camino trajao 35 dana. Da nisam napravio pauze od cijelog jednog dodatnog dana u Pamploni, Burgosu i Leonu, bilo bi 32 dana. I mislim da je to optimalno. Dnevno u prosjeku nekih 25 km, što se s nekom običnom spremnošću prijeđe za nekih 5 sata hodanja. Logično da se u međuvremenu prave stanke i da se zato hodanje svakog dana oduži.

Ali, tko ne želi praviti pauze i baš intenzivno hodati te izbjegavati vrućinu – eto mu. Ima onih koji svakog dana naprave i više od 30 km, pa i do 40 km. Došli su fiksirano samo doslovno prohodati Camino. Ne mogu ne primijetiti da se oni s apsolutno nikim ne druže, nemaju nikakav društveni život na Caminu, a ni vjerski jer se za vrijeme hodanja čovjek umara te ne može skoncentrirano razmišljati. No, svatko ima svoje razloge.

Danas je bilo zapravo mnogo prirode i šume što me je čak i iznenadilo jer obično kad se približavaš većem gradu počinje se pojavljivati sve više i više cesta oko nas. S brda Gozo se vidi napokon Santiago. I u jako davnim vremenima ovo mjesto je bilo od izuzetne simbolike za hodočasnike jer se s ovog mjesta vidi katedrala u Santiagu, te bi pretpostavljam dolazilo do izlijeva emocija. Ja osobno nisam osjetio ništa.

Htio sam svakako doći do table s natpisom grada na ulazu u Santiago, i to ovjekovječiti jednim dobrim selfiejem. I to sam i napravio.

Ulazeći u Santiago, vidio sam i dosta drugih hodača, hodočasnika. Stvarno nisam ni kod njih osjetio neke emocije. Samo im je bilo važno ispuniti cilj, a to je hodati do Santiaga. I obavezno dobiti svoju „Compostelu“, certifikat odrađenog hodočašća.

Svakome je važno doći do glavnog trga Obradoiro, na kojem se nalazi katedrala. E tu sam već vidio neke izljeve emocija.

Grad je apsolutno impresivan! Cijeli, ma cijeli centar je kao nekakav muzej, prepun vrijednih i jako lijepih spomenika. Arhitektura zgrada je drugačija nego u ostalim dijelovima Španjolske. Nije nikakvo čudo da je ovaj grad proglašen UNESCO-vom svjetskom baštinom.

U 12 h bude misa za hodočasnike. Ostao sam 3 dana u Santiagu i nijednom nisam otišao na misu za hodočasnike. Misa mi je izuzetno važna jer svaka misa je susret sa živim Kristom. No nekako baš nisam osjećao nikakvu želju ni potrebu ići na misu koja je namijenjena hodočasnicima jer sam znao da se na tu misu ide radi nekakve tradicije. Jednostavno mi je neugodno biti na misi gdje ljudi ne razumiju sakramente, niti što se događa na misi. Već sam rekao moje osobno stajalište da bi se sudionici Camina trebali nazivati hodačima, a ne hodočasnicima. Pritom ne umanjujem važnost nikoga i ničega, ne želim omalovažavati hodače.

Camino je savršenstvo za hodače: prekrasna priroda, prekrasni srednjovjekovni gradovi, upoznaje se puno ljudi, druži se. A sve to uz svakodnevno tjelovježbu. Stvarno super. Ali mislim da bi bilo lijepo nazivati stvari svojim imenom, a to je da nisu hodočasnici nego hodači. Uostalom, i na apostolovom grobu, mnogi od tih hodača samo prođu, da slikaju. Mnogi čak i pričaju između sebe, hihoću se, prave buku. Ne razumiju što se nalazi ispred njih.

Imao sam nesreću da je katedrala bila većinom pod skelama, restaurirala se. Bez obzira, vidi se koliko je impresivna.

Već taj prvi dan sam dobio svoju Compostelu, mada to nisam očekivao. Namjera mi je bila doći sljedeći dan ujutro, dok hodači još ne stignu u Santiago i tako izbjeći gužvu. Gužve stvarno ima ispred hodočasničkog ureda koji daje Compostelu, i to poprilične. Nažalost, ni kad su mi davali moju Compostelu nisam imao nikakvih emocija. Još uvijek se nadam da imam neki „zakašnjeli moment“, i da ću ipak osjetiti emocije radi ovog mog podviga.

38. dan Santiago de Compostela, 09.08.2020.

Svatko od hodočasnika ostane u Santiagu koji dan duže. Hodači ne ostaju, oni su došli na par dana rekreacije i odmah po dolasku u grad hitaju po svoju Compostelu, pa dalje ka svojim kućama ili nastavljaju prema Finisterri (kraj zemlje. To se odnosi i na hodače i na hodočasnike. Cilj hodočašća je apostolov grob u katedrali u Santiagu, a ne Finisterra. Ipak Finisterra je zanimljiv izlet. U doba rimskog carstva, smatralo se da je Finisterra kraj zemlje, odatle i naziv Finisterra.

Polako se okupljamo svi hodočasnici što smo se preko mjesec dana susretali. Neki su došli prekjučer, neki jučer, neki danas, a neki će doći sutra. Koristimo vrijeme u ovom prekrasnom gradu da ga što više otkrijemo. Intenzivno se družimo.

39. dan Santiago de Compostela – Barcelona, 10.08.2020.

Dan provodim spokojno, bez iti jedne brige na svijetu. Družim se s ostalim hodočasnicima. Uživam u životu punim plućima. Dolazi vrijeme odlaska u zračnu luku. Moj let preko Vueling Airlinesa je trebao biti sutra ujutro, međutim radi izvanredne situacije, Vueling mi je poslao obavijest da prvi let, Santiago – Barcelona ide večeras u 21.50 h, a onaj drugi, sutrašnji let Barcelona – Split je ostao nepromijenjen. Ova mi se promjena zapravo jako svidjela jer sam ionako morao imati tu večer hotel. Pa bilo u Santiagu ili u Barceloni u zračnoj luci. Ovako je ispalo puno bolje jer se ne trebam ustajati ujutro u 4 h. Nakon odspavane noć na aerodromu u Barceloni, u 11 i po kući, put Splita.

40. dan Barcelona – Split, 11.08.2020.

Odspavao sam super noć u hotelu na aerodromu u Barceloni. Svjež i odmoran, pun dojmova idem kući u Split. Jedva čekam! Zračna luka u Barceloni je prikazivala svu žalost trenutne situacije s Koronom. Dok ćemo se za koju godinu smijati ovom ludilu koje nas je zadesilo, sad je tuga gledati ovu veliku, lijepu zračnu luku toliko praznu i slabo iskorištenu. Veliki terminal za non-Schengen je zjapio prazan. Išao je samo let za Split u 11 i po. Tek za sat vremena kreće Dublin. Sve u svemu 5 ili 6 letova s tog velebnog terminala. Ima ogroman broj dućana ali od svega je bio otvoren samo jedan štand za kavu. Na Schengenskom terminalu je bilo više polazaka. Ali sve skupa je djelovalo izuzetno žalosno i pokazuje kojom jačinom je Španjolska bila pogođena ovom pandemijom.

Vueling let za Split je bio jako dobro popunjen, sve samo Španjolci, tek sam jednog čuo da govori na mobitel hrvatski. Let je bio, ono kako se kaže „uneventful“, i skoro 2 sata leta su proletjela u trenu.

Nisam se nadao da će mi auto upaliti. Ipak je 40 dana bio izložen jakom suncu i visokim temperaturama na parkingu splitske zračne luke. Ali, upalio je. Kući sam došao jako ispunjen, sretan, zadovoljan. Misli mi se iznad svega vraćaju na ljude koje sam upoznao tijekom Camina. Srećom, postalo je jako jednostavno održavati komunikaciju.

Španjolci su me pri upoznavanju redovito pitali koji mi je ovo put na Caminu. Do samog kraja Camina sam se čudio ovom pitanju. Odgovor mi je bio sasvim jasan, ovo mi je prvi, jedini i zadnji put da sam na Caminu. Međutim kako se bližio kraj Camina, više nisam bio siguran da je ovo moj zadnji i jedini Camino. Sad znam da ću opet ići na Camino. I to isti ovaj originalni Camino frances.

Special thanks to amazing people I met along my way. Without them, my Camino would not be the same amazing experience it has been.

In alphabetical order:

• Alberto
• Alessandro
• Alina
• Anne
• Antonio
• Carina
• Carlos
• Catherine
• Cosima
• Erik
• Flavio
• Javier
• Karina
• Karlien
• Konstantin
• Marcos
• Mirko
• Negah
• Pauline
• Ruben
• Tamara